Zvonko Pamić se vratio u hrvatski nogomet. Srednji sin trenera Istre 1961 Igora Pamića oduvijek je bio tiha patnja Zdravka Mamića, izvršnog predsjednika Dinama, no prijašnjih mu je godina redovito izmicao iz ruku.
Iz Žminja je Zvonko stigao u Karlovac, odakle se prodao u Bayer Leverkusen koji ga je ustupio na posudbu najprije Freiburgu, a potom i Duisburgu. No, tijekom ovog prelaznog roka Maminjo je jače zagrizao da bi Zvonko obale Rajne zamijenio obalama Save, a njegovu ponudu nekadašnji mladi reprezentativac Hrvatske nije mogao odbiti te je stigao u Zagreb i stavio potpis na ugovor kojim se obavezao na petogodišnju vjernost “modrima”.
Premda ćete 4. veljače napuniti tek 22 godine, već biste se mogli nazvati svjetskim putnikom. Francuski Sochaux, njemačka Hansa i austrijski GAK, inozemni su klubovi u karijeri Igora Pamića te samim tim i sredine u kojima ste dio svog djetinjstva, točnije šest godina, proveli i vi. Kakve uspomene nosite iz tog razdoblja?
Uvijek smo bili zajedno, cijela obitelj, putovali s ocem te smo tako brat i ja počeli od malih nogu šutirati loptu te tako i krenuli s nogometom.
U Francuskoj smo još bili mali, u Njemačkoj smo počeli trenirati, potom nastavili u Austriji. U početku nas je bilo četvero, potom je došao i mali Toni, koji se rodio u Austriji, dok smo Alen i ja rođeni u Puli. U Francuskoj sam išao u vrtić, u Njemačkoj sam završio dva razreda osnovne škole, u Austriji još tri, a onda sam se vratio u Hrvatsku.
Svega se sjećam, Francuske nešto manje, no bilo nam je lijepo. Nikad nismo išli u neke privatne škole, uvijek sve redovno. Jezik se nauči, kao mali sve to ide puno brže.
Okončanjem igračke karijere vaš se otac s obitelji vratio u Žminj i odmah se bacio u trenerske vode, pa je brzo pod svoje okrilje uzeo i vas. Kako je to izgledalo?
– Oduvijek sam igrao sa starijom generacijom, bratom Alenom i bratićem Sandijem, a tata me je počeo trenirati još kao starijeg pionira i njegovim dolaskom za trenera počeli smo sve dobivati, dotad nismo nikoga mogli pobijediti.
Kod trenera definitivno ima više stresa nego kod igrača, stalno si rastrgan amo-tamo, no tata to voli, živi za to, bez obzira što je takvog temperamenta da brzo eksplodira. Alen je na njega, a i najmlađi brat Toni će biti takav, dok za mene svi kažu da sam više na mamu koja je mirnija.
Što se tiče povratka u Žminj, bila je to velika promjena jer su vani uvjeti za rad bili puno bolji nego u Hrvatskoj, kako danas, tako i onda, ali s druge strane, kod nas ima puno više dobrih, kvalitetnih igrača nego što ih ima vani, puno je više talentiranih nogometaša. (Ivica CEROVAC), foto: wiki
