MÜNCHEN – Supružnici Mirjana i Gianfranco Ghergori, nakon 41 godine života i rada u Njemačkoj, odlučili su se vratiti u Zagreb. U mirovini su skoro već dvije godine, a nedavno smo ih sreli kada su boravili u posjetu rodbini i prijateljima u Bavarskoj. Na njima se vidi da je dugogodišnji život u Münchenu, ostavio traga, ali pozitivnoga. Posebno je zanimljiva priča Gianfranca, a dok govori, naglasak mu je izraženji na “zagrebačkom kaj”, nego na materinskom talijanskom ili pak njemačkom jeziku, gdje je proveo veliki dio života. Tijekom tog nesvakidašnjeg susreta ispričao je svoju autobiografiju koja ima “štofa” za cijeli roman.
„Rođen sam u Rijeci,u listopadu,1945. u teđkim posljeratnim danima, kada Talijanima u Istri poslovi nisu išli dobro, a moji roditelji odlučili su se na bijeg. Tata je pobjegao za Argentinu ili Brazil i nikad nisam saznao što je sa njim bilo, jer niti me je on, a niti sam ja njega tražio. Mama se vratila rodbini u Italiju, gdje je kasnije osnovala novu obitelj, a mene su kao novorođenu bebu ostavili Domu za odgoj i zbrinjavanje djece u Lovranu. Moji su nona i nono bili iz Labina. Nona je umrla rano od tuberkuloze 1952., a nono 1960. godine. Mama i dvije sestre žive u Vicenzi, treća u Bossano del Grappa, a četvrta u Prato i kad god nađem shodno posjećujem ih. Djetinjstvo u Lovranu proveo sam do sedme godine, kada sam kao državno dijete, bio dodijeljen obitelji Lender u Krapini“, smireno prepričava svoju autobiografiju.
„Konačno, u Krapini sam imao mamu, tatu, sestru i brata, koji su mi pomogli da se školujem i izučim zanat za kvalificiranog limara i vodoinstalatera. Neko vrijeme boravio sam u Rijeci, ali prekrasno djetinjstvo vratilo me opet u Krapinu.1969.godine odlučio sam da idem u svijet, jer se na zapadu, to jest u Njemačkoj moglo lakše doći do posla i zarade nego doma. Danas kad o svemu razmislim, nisam požalio. Najprije, posao sam dobio u Austriji, a ubrzo mi se pružila prilika da se u struci zaposlim u tvrtki Rudolf Diesel u Münchenu, znanoj po izumu Diesel motora. Jednoga dana, tvrtka u kojoj sam bio zaposlen radila je u vili Ralpha Siegela, jednog od najpoznatijih njemačkih glazbenih producenata. Često sam sa Siegelom razgovarao i pitao sam ga da li mogu za njega raditi kao kućni majstor, na što je pristao. Nakon izvjesnog vremena u producentskoj kući zaposlila se i moja supruga kao knjigovotkinja. Tu mi se pružila prilika da upoznam mnoge estradne zvijezde. Od naših pjevača često je dolazio pokojni Ivo Robić, zatim Tomislav Ivčić i Zdravko Čolić. Sa Siegelom sam bio na Eurovision Song Contestu u Zagrebu, gdje smo kupili pjesmu “Željo moja”, koju pjeva Doris Dragović. Siegel je kupio i “Džuli”, koja se u izvedbi Daniela Popovića na engleskom jeziku osamdesetih i početkom devedesetih često vrtila na njemačkim radio postajama. Gdje god je Siegel putovao, bio sam i ja, jer trebalo je štandove postavljati i marketinški promovirati tvrtku. Kad smo tijekom poslovnog boravka boravili u Cannesu, dok je on ugovarao poslove, dao mi je svoj auto, s kojim sam putovao i razgledavao francusku rivijeru. Sjećam se jedne zgode, kad sam na münchenskom aerodromu dočekao pjevača Al Bana. Dok smo se vozili, Al Bano je odmah primjetio da sam Talijan, ali je bio iznenađen da slabo govorim taljanski.
Gdje ste se upoznali Vi i Vaša supruga Mirjana ?
– Družio sam se sa njezinim bratom, a kad smo došli u Zagreb, pružila mi se prilika da je upoznam, ali prava ljubav desila se kad je Mirjana došla u posjet bratu u München.Oženili smo se nakon šest mjeseci. U istoj firmi proveli smo dvadeset i pet godina, gdje smo imali lijepi život, a kad smo stigli u mirovinu odlučili smo da se vratimo u naš kraj. U Zagrebu smo kupili jednu staru derutnu kućicu, od koje smo napravili pristojno lijepi zidani objekt za stanovanje. Danas nam je problem što se privikavamo na život, jer mentalitet ljudi između Münchena i naše metropole je različit. Kod naših ljudi vlada uzrečica, ako se danas posao ne završi, stići ce se sutra. Ali Nijemci žive za posao, a mi živimo od posla! Stoga, ne čudi me kad mi neki prijatelji vele da sam kao Švabo, jer četiri desetljeća u Njemačkoj ostavili su traga na mojoj supruzi i meni. Mirjana i ja živjeli smo u zgradi, gdje je bilo šest stanara i svi smo se družili i imali međusobnog povjerenja, toliko, da smo si prilikom odlaska na godišnji odmor ostavljali ključeve od stana. Bez obzira što danas živimo udaljeno, posjećujemo se. Ništa nam ne nedostaje, a najveća zelja nam je da nas prati zdravlje.
U slobodno vrijeme imate hobi, o čemu se radi ?
– Čitavi život skupljao sam antikvitete, a imam i četiri auta oldtimera, jer mi to daje duši zadovoljstva, a ne materijalnu korist, ispričao nam je Ghergori dio svog životnog romana.
Silvano Jelenić
