UŽIVO ispred konzulata u Stuttgartu: iseljenici poput Asterixa i Obelixa…

Jučer smo na Crodnevniku izvijestili o dugim redovima pred hrvatskim konzulatima i upozorili da će stvari biti samo još gore što se približava rok od 29.12., do kada treba regulirati status prebivališta. I evo, već danas je situacija postala gora. Naime, na našoj slici vidite red ljudi pred GK RH u Stuttgartu, i to u vrijeme prije otvaranja (8.30 sati)…

Hladno je stajati na ulici Liebenzellerstrasse, ispod hrvatske i europske zastave. Još hladnije kada se uzme u obzir zašto treba stajati u tom redu: da bi se prijavilo/odjavilo prebivalište odnosno zadržalo/predalo osobnu iskaznicu poštujući odredbe Zakona o prebivalištu koji Hrvaticama i Hrvatima u iseljeništvu „prijeti“ odjavom po službenoj dućnosti i novčanim kaznama.

Nijemci koji prolaze ulicom u čudu gledaju što se događa. Hrvati u redu ogorčeno komentiraju i zasipaju hrvatske vlasti ne baš lijepim komentarima. Mnoge stvari su nejasne, milijun pitanja se postavlja, većina ostaje bez odgovora.

Radno je vrijeme konzulata svaki dan od 8.30 sati do 12.30 sati. Utorkom i četvrtkom službenici su na raspolaganju i od 13.30 do 15.30 sati. Drugim riječima, tko god je u radnom odnosu, mora uzeti najmanje pola dana godišnjeg odmora ako želi otići do konzulata i riješiti svoj status. Zašto najmanje? Zato što su jučer u Stuttgartu oni koji nisu ušli u konzulat do 12.30 sati uzalud čekali. ‚Dođite malo kasnije ili neki drugi dan’, poručuju im djelatnici konzulata. Nikoga nije briga koliko su kilometara neki ljudi prevalili da bi došli u hrvatski konzulat i „riješili“ svoj status. Frustrirajuće, nema što. A frustrirajuće je i to što neki doživljavaju na šalterima.

Evo sasvim konkretnog primjera iz Stuttgarta, a vjerojatno je slično i drugdje: službenici Vas čekaju u tri sobe. Iz prve i treće sobice tihi ženski glasići prozivaju ljude u prepunoj čekaonici. Nitko ništa ne čuje. Zbrka je još veća kada na taj način na red ne dođu oni koji najduže čekaju nego, ni krivi ni dužni, oni sretnici koje proziva glasan muški glas iz sobe broj 2. Službenice u sobama 1 i 3 očito se ne mogu udostojiti ustati na noge, prošetati par koraka do čekaonice i zamoliti sljedećeg na redu da uđe u prostoriju.

Evo i jednog doživljaja „uživo“ iz sobe broj 2: bračni par (umirovljenici) dolazi s punoljetnim sinom da riješi svoj status. Sin prilaže „Meldebestätigung“ i potvrdu o radnom odnosu, ispunio je potrebne obrasce i iskeširao 20 eura. Ok, mora ispuniti još jedan „interni, stuttgartski“ dokument, ali nije mu teško i nije u tome kvaka. Nego komedija nastaje kada na red dolaze roditelji. Umirovljenici su, borave u Hrvatskoj po 3-4 mjeseca godišnje i informirali su se da je u njihovom slučaju dovoljno dokazati „spajanje obitelji“ kroz sinovu potvrdu o radu i „Meldebestätigung“ koji glasi na istu adresu za sve tri osobe. Međutim, službeniku to nije dovoljno pa traži rodni list od sina, jer ipak on mora dokazati da je sin svojih roditelja, a za roditelje je potreban vjenčani list, jer treba dokazati da se radi o mužu i ženi. Na prijedlog da se to može vrlo lako provjeriti u kompjuteru, jer naravno nije prvi put da su ljudi došli na konzulat, službenik odgovara da bi mu to odnijelo previše vremena. „Kad bi tako za svakoga radio, onda bi se čekalo jako dugo“. A ovako se ne čeka?

Vrhunac svega je što službenik i sam priznaje da ne zna što točno ljudi trebaju predložiti, te hoće li  u spomenutom slučaju radna dozvola sina biti dovoljna kao dokaz roditeljima za spajanje obitelji. „Ne znam da li će to proći u Hrvatskoj, ali roditelje će se obavijestiti pa je moguće da će još jednom morati doći i donijeti, primjerice, potvrdu liječnika o boravku u inozemstvu“.

Kod takvih i sličnih izjava službenih osoba nije ni čudo da trenutno vlada neviđena zbrka. Nema točne i precizne informacije. Nitko ne može reći “Vi trebate to, to i to, i gotovo”. Dapače, ne zna se ko pije ni tko plaća. Džungla papira, obrazaca, neusklađenih i netočnih informacija za prosječnoga iseljenika je neprohodna i nesavladiva. Čovjek se osjeća poput Asterixa i Obelixa kada u sklopu svoga osmog zadatka u filmu “Asterix osvaja Rim” u “kući koja stvara luđake” pokušavaju savladati formalnost upravno-tehničkog zadatka u smislu ishođenja dozvole pod rednim brojem “A 38”.

Hitno je potrebno produženje roka za reguliranje statusa prebivališta i u tom smislu očekujemo reakciju hrvatske politike po hitnom, da ne kažemo službenom postupku.

Edi Zelić