IVANO BALIĆ za Crodnevnik: Možda još produžim godinu dana, a možda i ne

Gdje god on dođe zavlada velika euforija, svojim rukometnim potezima već godinama očarava čitav sportski svijet, a tko ne pamti njegove velike utakmice u klupskim dresovima i u dresu hrvatske rukometne reprezentacije…? Višestruko najbolji svjetski igrač rukometa i svjetska sportska zvijezda, Ivano Balić, u ekskluzivnom razgovoru za Crodnevnik ispričao je mnoge zanimljive detalje iz svoje karijere, progovorio je o daljnim planovima s aktualnim klubom Wetzlarom i komentirao je najnovija događanja oko hrvatske rukometne reprezentacije.

Razgovarao: Edi Zelić

Ivano, sportsku dvoranu u Wetzlaru počeli su zaključavati kad ste tek došli u klub. Evo kao što vidimo euforija se ovdje u međuvremenu malo smirila. Vaš je transfer bio neviđeni događaj za ovaku, relativno malu sredinu. Kako ste primljeni u Wetzlaru, kako ste sve to doživjeli?

U Njemačkoj je poznato da su ljudi zainteresirani za sport i da jako vole sport. Ovdje su popularni baš svi sportovi, a posebno rukomet koji ima dugu tradiciju u Njemačkoj. Nije me stoga puno začudilo da je postojao toliki interes nakon mog dolaska u Wetzlar, pogotovo jer je ovo manja sredina. No, naši su navijači pravo čudo, bodre nas i nose nas tijekom cijele utakmice i zato zaslužuju sve pohvale.

Uspoređeno, na primjer, s Madridom, kako se osobno snalazite ovdje u malom Wetzlaru? Kako vam je legla Njemačka, koja je ipak dosta „hladnija“ od Španjolske ili recimo Dalmacije?

Uvijek treba malo vremena da se čovjek navikne na novu sredinu. Ali nije to problem, imaš svoje svakodnevne obaveze, trening izjutra, često i poslijepodne, pa utakmice subotom, nekada i srijedom. Dakle, ne ostaje puno vremena. A nisam ja ni u Madridu išao na stotinu mjesta. Ne tražiš svaki dan neko novo mjesto za zabavu. Nakon dvadesetak dana obično se sve to iskristalizira. A i vrijeme je bilo dugo dosta dobro u Njemačkoj, tako da mi je navikavanje palo lako.

Kad usporedite njemačku ligu s ostalim ligama u kojima ste igrali, kakav bi bio zaključak?

Bundesliga je svakako najjača liga, pogotovo sada kada financijsko stanje u drugim zemljama i nije baš sjajno. U ligi je teško osvojiti bodove, čak i kad igraš kući protiv zadnjega s tablice. Tu je nekoliko boljih ekipa u vrhu lige, a sve ostalo je dosta izjednačeno. Savku utakmicu treba igrati koncentrirano, sto posto od početka do kraja ako misliš ostvariti pobjedu i mislim da je to upravo taj faktor koji čini Bundesligu najjačom.

Tko je favorit za naslov ove godine?

Svakako Kiel, zatim Flensburg, Hamburg, Rhein Neckar Löwen. Te četiri ekipe malo odskaču. Ali Kiel mi je nekako uvijek poseban, zbog tradicije i brojnih zvučnih imena koji su prošli kroz taj klub, a i koji danas igraju tamo.

U Bundesligi igra nekoliko hrvatskih igrača, čujete li se redovno ili su susreti ograničeni na utakmice?

Čujemo se kako-kad. Nisu to redoviti pozivi. Ali čujemo se. A i vidimo se na parketu, evo upravo smo započeli drugi dio sezone protiv Hamburga s Lackovićem, Dominikovićem i Duvnjakom. A čujem se ja i sa drugima koji igraju u drugim zemljama. Kad si udaljen, onda je teško držati kontakt, ali nastojiš se javiti koliko je moguće.

Općenito puno je Hrvata u Njemačkoj, čujem da su Vas nedavno posjetili i učenici Hrvatske nastave Hessen, redovno na utakmice Wetzlara dolaze naši ljudi… Kakva iskustva imate s tih susreta?

Lijep je to bio susret s učenicima. Stvarno ih je bilo puno. I drago mi je da postoji hrvatska škola u Njemačkoj. Znam kako je to živjeti izvan domovine, jer sam i ja prvih svojih šest godina života proveo u Italiji, gdje su mi roditelji živjeli i igrali rukomet i uvijek je bilo važno sačuvati taj hrvatski jezik. Drago mi je da dolaze naši navijači sa našim zastavama. Često ih poslije utakmice sretnem, pozdrave me, malo popričamo i sve je super.

Za Vas je nova situacija da s klubom ne igrate za naslov, nego ste trenutno u donjem dijelu tablice. Ali opstanak ne bi trebao biti u pitanju?

Ne daj Bože. Mislim da opstanak stvarno ne bi trebao biti u pitanju. Imali smo zapravo dvije faze igre ili dva dijela u prvom dijelu szeone. Prvo smo igrali loše, gubili sve utakmice doma i vani. Zatim smo imali drugi dio u kojem smo igrali dobro, pogotovo na gostovanjima smo uzimali dosta bodova. Onda nam se ozlijedio najbolji igrač Steffen Fäth, to nas je malo poremetilo, pa iz zadnje 3-4 utakmice nismo uzeli ništa, a mogli smo zapravo. Sad smo krenuli s porazom od HSV-a, što je bilo za očekivati, ali ohrabruje da smo se odlično držali.

Spominjete odličnog njemačkog reprezentativca Fätha, kako su reagirali ostali suigrači u Wetzlaru kad im je u ekipu došla svjetska rukometna zvijezda?

Malo su se držali po strani, prvo su me malo ispipavali. Ali kad su vidjeli da sam ja jedan od njh, da sam isti luđak kao i oni, onda je sve bilo u redu.

Kako to da ste odrasli u Splitu i niste završili u Hajduku ili na Gripama nego ste izabrali rukomet?

Meni su otac i majka, kao što sam rekao, igrali rukomet. Otišao sam jednom na utakmicu Split-Metković, mislim da je Metković tada ulazio u prvu ligu. Vidio me jedan suigrač moga oca i rekao da dođem na jedan trening i tako sam ostao u rukometu. Košarku sam trenirao tri godine, a nekoliko mjeseci čak i paralelno oba sporta.

Rukomet sad igrate već 15-20 godina. Kako se rukomet promijenio kroz godine, kada usporedite svoje početke u Splitu, pa sve ono što ste prošli u najjačim ligama svijeta i na međunarodnim prvenstvima?

Puno se rukomet promijenio. Od taktike i pitanja tko će koga nadmudriti u središte pažnje su došli trka i snaga. Tko jače nabije, taj dobije, tako je sad postalo. Kad sam ja počeo igrati nije bilo ni brzog centra, niti polukontre. Sad je to sve vrlo važno, neizostavno. Prije su bili rezultati 16-15, a sada pada i po 70 golova na utakmicama.

Poput finala Europskog prvenstva nedavno Danskoj kada su Francuzi dali više od 40 golova. Kako komentirate četvrto mjesto hrvatske reprezentacije?

Polufinale je dobar rezultat. Nekada treba biti i s tim zadovoljan. Normalno je da kao sportaš želiš uvijek više i siguran sam da su naši dečki željeli više. Ali polufinale se riješilo u dvije-tri lopte. Takav poraz uvijek teško pada i kopka te pa me nije iznenadilo da na kraju nismo uspjeli doći do brončane medalje. Ali ponavljam, četvrto mjesto je odličan uspjeh.

Je li uistinu suđenje bilo presudno u polufinalu protiv Danaca ili ipak činjenica da smo puno šuteva promašili, posebno početkom drugog dijela s dva igrača više?

Ja mislim da suci nisu utjecali na rezultat. I na kraju smo imali igrača više, falili smo neke zicere. Imali smo uglavnom dobre šanse. Treba gledati cijelu utakmciu, jer od prve minute gradiš igru, postavljaš se na terenu i gradiš pobjedu, tako da je tu bilo puno presudnih detalja, a ne može se reći da je jedna situacija ili da je jedan promašaj presudio. Normalno je da domaćin ima malu prednost kod sudaca. Ali taj omjer nije bio 80-20 za Dance nego, recimo 55-45, što je OK.

Za reprezentaciju Hrvatske puno ste dali. Koji su Vam uspjesi ili utakmice najdraže?

Zlatne medalje su uvijek nešto posebno. Ali bilo je tu toliko lijepih stvari da bi mi trebao cijeli internet da to sve ispričam, od kvalitetnih treninga, druženja, putovanja i svega. Naravno, zlato u Portugalu je posebno, jer je bilo prvo zlato i zato što nitko s nama nije računao, bili smo nitko i ništa. A zlato na Olimpijadi je, naravno, za svakog sportaša isto tako nešto posebno i nezaboravno.

Mnogi Domagoja Duvnjaka nazivaju vašim naslijednikom. Kada usporedite ta dva igrača, Duvnjaka i Balića, ima li to smisla ili što ima Duvnjak što vi nemate, a što obratno?

Nije Duvnjak moj naslijednik. On igra na mojoj poziciji i igra svojim stilom, igra odlično, zaslužio je sve nagrade koje je dobio. Ali mi smo totalno drugačiji tip igrača. On treba dalje vjerovati u sebe i treba nastaviti tako dalje i kao što svi vidimo, odlično mu ide. I to mi je drago.

Bili ste razočarani kada Vas izbornik Goluža nije zvao u reprezentaciju. Biste li bili spremni opet obući hrvatski dres da dobijete poziv?

Ne.

Kako gledate kao iskusan igrač na rad s mladim talentima u Hrvatskoj? Na neki način sve to sada možete usprediti s Njemačkom koja je poznata za dobru školu rukometa? Gdje stoji Hrvatska po tom planu?

Mislim da se s mladima treba raditi više. Imam osjećaj da su ljudi izgubili motiv i volju, ne da im se više. Vrlo je malo mladih talenata koji eksplodiraju ranije i postaju igrači s 18 ili 19 godina. Treba igrače graditi do 23., do 24. godine života. Treba biti strpljiv, jer to nije nipošto kasno. Loše je da mladi dođu pošto-poto u prve ekipe i ganjaju rezultat pa se onda zanemari rad s njima. Važne su, dakako, taktičke i fizičke pripreme s momčadi. Ali treba se posvetiti i individualnom radu s mladima.  Općenito je sve to malo stagniralo. Taktički danas igrači nisu baš tako dobri kao što su prije bili.

Što Ivano Balić radi u Wetzlaru kada ne trenira ili nema utakmicu?

Uglavnom sam doma. Imamo često treninge, tako da se uglavnom odmaram. A poslije treninga nema puno izbora. Svi su doma. Ovdje u Njemačkoj ljudi malo izlaze iz kuća. Čudi me da, primjerice, ni nedjeljom nema baš puno svita po ulicama ili u šetnji. Ako je malo bolje vrijeme, onda odem prošetati po starom gradu Wetzlaru. A kad imamo slobodno, onda odemo malo i obići veće gradove. Bio sam sa suigračima u Kölnu i Frankfurtu. Ali teško je naći vremena pored svih obaveza.

U Wetzlaru ste potpisali jednogodišnji ugovor, što dalje? Koliko još mislite igrati rukomet?

Iskreno, ne znam. Ali to će se uskoro riješiti. Možda odigram još jednu sezonu, a možda i ne. Klub i uprava su zadovoljni i produžili bi ugovor, na meni je da odlučim što hoću. Ali odluka će pasti vrlo brzo, tijekom iduća 3-4 tjedna.

Da li nakon igračke karijere možemo očekivati trenera Ivana Balića ili Vam je dosta rukometa i trebate malo odmora?

Ni to još ne znam. Evo, Pero Metličić se ozbiljno uhvatio tog trenerskog posla. Ali teško da ću ja biti trener. Trebalo bi se malo odmoriti od svih tih napora, treninga i priprema svake godine. Teško mi pada to trčanje više. S vremenom otupiš, onda ti je svejedno, može te poslati i u rudnik da kopaš. Ali istina, brzo ću morati odlučiti što ću. Možda ću još igrati, možda i prestati. Ovisno čime ću se baviti, vratit ću se u Split ili ću odabrati Zagreb ili čak ostanem vani.

(foto: Steindy(talk)/wiki; mediazzz agentur)