Kako to kod nas Hrvata obično biva, inače uspješan, imajući u vidu mnoga ograničenja, Hrvatski iseljenički kongres nije prošao i bez nekih vrlo neugodnih situacija.
Na prijemu kod gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i tijekom zajedničkog fotografiranja, stao sam uz jednu visoko rangiranu djelatnicu Hrvatske matice iseljenika i u šali rekao” kako je bolje stati u drugi red da me ne bi vidjeli neki Bandićevi politički protivnici, pa bi mogao završiti u zatvoru”.
Na tu moju šalu spomenuta djelatnica HMI oštro je reagirala slijedećim riječima: “Neće Vam se ništa dogoditi, ovo je demokratska država”. Prihvaćajući njezin dijalog, ja sam odgovorio, kako se meni čini u Hrvatskoj ima više anarhije nego demokracije…” No, moja je sugovornica još oštrije odgovorila “da Hrvatskoj vlada prava demokracija. Naravno, nisam mogao ostati dužan, pa sam upitao uvaženu djelatnicu Hrvatske matice iseljenika, koja je bila suorganizator Hrvatskog iseljeničkog kongresa, kako objašnjava činjenicu da se u toj demokraciji može ići u zatvor ili u ludnicu zbog verbalnog delikta?
Vidno uzrujana zbog tog mojeg upita, spomenuta djelatnica HMI oštro mi je poručila “da ne kritiziram majku Hrvatsku”. Na to njezino spočitavanje, dodao sam kako ne znam gdje je gospođa djelatnica bila prije više od 40 godina kad sam se ja u političkoj emigraciji priključio borbi da naša majka Hrvatska postane ne samo samostalna nego i demokratska država.
U tom trenutku u naš se dijalog se uključio jedan drugi sudionik Kongresa, čije ću ime ovom prigodom izostaviti, koji je djelatnici HMI rekao: “Ne, ovo je lopovska a ne demokratska država”. Naravno, ja ne dijelim to mišljenje. Lopovska je vlast i lopovske su političke elite koje upravljaju ovom državom. Ipak, valja se nadati, da će ljudi prije ili kasnije otići, a naša je dužnost samostalnu hrvatsku državu spasiti od sadašnje teške prijetnje da nestane.
No, vratimo se djelatnici Hrvatske matice iseljenika, koja bi se trebala brinuti i graditi odnose s izvandomovinskom Hrvatskom. Valjda strahujući za svoj položaj, a nadam se da je tako, a ne odraz njezinog osobnog uvjerenja, djelatnica HMI se okrenula meni i drugom sudioniku Komgresa, koji se umiješao u dijalog između mene i nje, i glasom, da ju je moglo čuti pola ljudi u dvorani, ponudila je, prema njezinom mišljenju, najbolji izlaz iz pat situacije. Jednostavno nam je poručila slijedeće: “VRATITE SE U ZEMLJU ODAKLE STE DOŠLI”.
Tu gospođu ovim putem želim upoznati da sam u Hrvatskoj rođen i da sam, zbog pripadanja obitelji koja je bila u komunizmu obilježena kao neprijatelj države i naroda, otišao, s dvadeset godina starosti, u političku emigraciju, odakle sam se vratio u Hrvatsku u travnju 1990. godine i od tog vremena sudjelovao u borbi, na visokim državnim i diplomatskim razinama, za samostalnost, obranu i međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
Kad sada malo bolje promislim, nikakvi kongresi neće pomoći u poboljšanju sveukupnih, a ponajmanje institucionalnih odnosa, između Republike Hrvatske i njezinog višemilijunskog iseljeništva, sve dok na čelu države i Vlade, kao i u institucijama koje bi se trebale brinuti za hrvatsku dijasporu budu osobe poput spomenute djelatnice u Hrvatskoj matici iseljenika, koje su danas jako frustrirane da nas ne mogu više zatvarati i po svijetu ubijati, pa nam stoga poručuju da samovoljno “odemo u zemlje odakle smo došli”.
Jako lijepa dobrodošlica za hrvatske iseljenike i povratnike. Silno bih volio znati što će na takvo ponašanje djelatnice Hrvatske matice iseljenika reći Ured za dobrodošlicu hrvatskih iseljenika u Uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske?
Mr.sc. Antun Babić
sudionik Hrvatskog iseljeničkog kongresa u Zagrebu
