RAZGOVOR – Prof. Ina Vukić: “Jeremić pokušava biti Bog iznad Boga”

Profesorice Vukić, Vaše pismo australskoj premijerki Juliji Gillard i lideru australske oporbe Tonyju Abbottu izazvalo je veliku pozitivnu reakciju u Hrvatskoj. Što vas je ponukalo na to pismo u kojemu tražite da Australija upotrijebi svoj utjecaj kako bi se zaustavio Vuk Jeremić, predsjednik Opće skupštine UN-a u svojoj agresivnoj kampanji protiv Hrvatske?

Vuk Jeremić, u ulozi predsjednika Generalne skupštine UN-a već par mjeseci, odnosno od dana kada je Haški sud oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača, je najavljivao kako će pokrenuti u UN-u raspravu, te analizu rada tog međunarodnog tribunala jer prema njemu pravda nije tamo donijeta zato što je, po njegovom, u Hrvatskoj bilo i srpskih žrtava. Dakle, Jeremić po svojim izjavama nema namjeru poštivati pojedince (generale) i pravdu prema njima koju je sud donio i to je za mene veoma žalosna činjenica, za pravdu koju sudovi donose uopće – s kojom se, usput, Jeremić busa u prsa kao nešto što mora postojati, a on sam ju ne poštuje. Dakle, čini se, iako je civilizirani svijet u demokraciji donio odluku prihvaćanja sudskih presuda, bez obzira što iste nekima nisu po volji, Jeremić čini se pokušava biti Bog iznad „Boga“.

Normalno, kako pratim gotovo sve što se u vezi Hrvatske događa po svijetu tako pratim i web stranice UN-a. I tako sam 11. veljače na web stranici UN Generalne skupštine naišla na priopćenje Vuka Jeremića glede tematske rasprave „Uloga  Međunarodne krivične pravde u pomirenju“ koju je Jeremić zakazao za 10. travnja 2013. U Idejnoj noti (Concept Note) koju je Jeremić priložio svojem priopćenju o toj interaktivnoj tematskoj raspravi napisao je da „moramo biti oprezni kako bi osigurali da međunarodna krivična pravda služi svojem cilju na najbolji način. Da djeluje unutar neutralnog i nepristranog okvira, i da postigne svoje ciljeve na održivi način“. U toj idejnoj noti i priopćenju spominju se kao predmet rasprave međunarodni krivični tribunali koje je UN uspostavio za ratne zločine koji su se dogodili u nekoliko zemalja – bivša Jugoslavija, Lebanon, Istočni Timor, Rwanda, Kambodija, Sierra Leone…

S obzirom na sve javne ispade koje su Jeremić i Srbija uputili protiv Haškog suda nakon oslobađanja hrvatskih generala Gotovine i Markača, i slijepac bi vidio da Jeremić (i Srbija) nikako ne može biti nepristran pri vođenju te UN rasprave, koja će se baviti i sa svim drugim međunarodnim krivičnim tribunalima, ne samo onim za bivšu Jugoslaviju. Opravdan strah o nepristranosti te rasprave jača od kada su srpske medije najavile da je u razmatranju da Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, donese jedan od glavnih govora na toj raspravi. Normalno, kada sam sve to sagledala, odmah sam uvidjela da ukoliko tu raspravu vode ili donose glavne govore bilo koji dužnosnik UN-a ili predstavnik (uključujući predsjednik Generalne skupštine) zemalja članica UN-a koje imaju ili direktnu ili indirektnu vezu sa slučajevima koji su bili ili koji su pred Međunarodnim krivičnim tribunalima, budu predsjedavali, pomagali pri provođenju dnevnog reda rasprave ili donosili glavne govore, onda će to biti krajnje mučenje žrtava tih istih ratnih krivičnih djela o kojima se raspravlja.

Dakle, uvidjela sam da je neophodno da se ta rasprava održi, odnosno vodi na najobjektivniji mogući način. Normalno, predstavnici svih zemalja članica UN-a mogu sudjelovati u raspravi, ali nikako ju voditi niti donositi ključne govore na njoj. To je na koncu konca ono što demokracija i istinita pravda dotiraju. Pobojala sam se da ovu činjenicu, te mogućnost da Jeremić iskoristi ovu raspravu u probitak srpske politike koja pokušava opravdavati agresiju (ono što se opravdati nikako ne može) i nasilje protiv Hrvata i Bošnjaka, umjesto da rasprava bude jednako korisna za sve zemlje o kojima će biti riječi, neće možda na vrijeme uvidjeti predstavnici zemalja članica UN-a. I tako sam odlučila pisati Prime ministrici te Vođi oporbe Australije, dati im do znanja da postoji opasnost neobjektivnosti te rasprave te tražila utjecaj Australije u UN-u pri mogućem osiguravanju da tu važnu raspravu vode predstavnici zemalja koje nisu bile pogođene ratnim krivičnim djelima koja su bila ili jesu pred međunarodnim sudovima.

Vaše pismo jedan je od rijetkih primjera gdje Hrvati, građani drugih država na jednostavan način lobiraju za državu svojih predaka. Jesu li u hrvatskom MVP to prepoznali i javili vam se?

Nije mi se nitko javio iz MVP u vezi ovoga, no nadam se da je i Hrvatska kao članica UN-a reagirala unutar UN-a, odnosno zatražila da se rasprava vodi na objektivan način, da u njenoj organizaciji, vođenju i u ključnim govorima ne budu predstavnici zemalja o kojima će biti riječ ili koje su povezane ratnim zločinima na dnevnom redu, tj. o pravdi u vezi njih donesenoj na međunarodnim tribunalima.

Usput, nisam ni očekivala nekakvo javljanje iz MVP-a u svezi ovoga, ali potrebno je ovdje spomenuti da je žalosno što čak ni web stranice MVP-a, u opisu iseljeničkih zajednica itd. po svijetu ne pružaju niti jednu riječ priznanja i opisa onoga što je hrvatska dijaspora doprinijela lobiranjem i nesebičnim radom za stvaranje slobodne i demokratske Hrvatske.

Vjerujem, također, da postoje brojni pojedinci i brojne hrvatske udruge po dijaspori koje djeluju na sličan način kao i ja – donošenje na znanje stranim vlastima i udrugama ono što je nepravedno za Hrvatsku, pa i demokraciju općenito. Smatram da hrvatska diplomacija i konzularni kanali po svijetu rade veoma malo na području širenja hrvatske istine i širenja hrvatskog kulturnog i inog identiteta po svijetu. Tako npr., osobno sam upoznata s činjenicom da gospodin Tomislav Beram, predsjednik Hrvatskog međudruštvenog odbora u Novom južnom walesu (Australija) se već dulje vrijeme na isti način bori kako bi izdavači priručnika za turiste „Lonley Planet“ izbacili korištenje „srpsko-hrvatskog“ jezika kao najave fraza itd. koje se koriste u Hrvatskoj. Ima tako mnogih primjera po svijetu gdje posao koji bi trebali raditi uposlenici MVP-a rade pojedinci, dragovoljno, iz dijaspore. To je zato što smo i mi dio Hrvatske i znamo koliko mnogo vrijedi lobiranje političara i vlasti. MVP, čini se nije još prepoznao koliko je mnogo posla kojeg treba po svijetu učiniti za ime i identitet Hrvatske te nije, nažalost, za očekivati da prepoznaju i priznaju doprinos kojeg pojedinci donose.

Kakve su reakcije australske premijerke i lidera oporbe na vaše pismo?

Još nema reakcija jer je rano. Naime ne očekujem još odgovor jer potrebno je pružiti dovoljno vremena za odgovor. No, ono što me veseli neizmjerno jest da su mi se javili neki ljudi (Hrvati) u Australiji i predstavnici udruga i kazali da će oni pisati pismo potpore mojem pismu na australski parlament, odnosno članovima parlamenta, Prime Ministru, Vođi oporbe itd.

Kako je vaše pismo odjeknulo u australskoj javnosti? Jesu li potaknuti vašim primjerom, to isto učinili još neki ugledni predstavnici Hrvata u drugim zemljama, poput Amerike i mnogih europskih zemalja?

Izvrsno, australsko-hrvatska tjedna novina „Boka Cropress“ sve je prenijela u svom izdanju; brojni pojedinci ne samo iz Australije već i iz Britanije, Njemačke, Kanade, S.A.D.-a, Argentine itd. su tražili kopiju mog pisma kako bi se znali ravnati kad i oni nešto tako napišu vlastima u državama u kojima žive. Mnogi su me ljudi iz Australije nazvali ili pitali emailom kako oni mogu pomoći u toj akciji. Sve to govori o tome da Hrvatska ima aktivnu dijasporu koja je uključena u rad za dobrobit svoje prve domovine – Hrvatske. I to neizmjerno veseli, jer Hrvatska je utoliko jača i bolja. Krajnje je vrijeme da se u Hrvatskoj ponovno prepozna činjenica da je i dijaspora dio Hrvatske.

Čini nam se da ste svojim primjerom pokazali da Hrvati državljani drugih zemalja mogu puno toga napraviti za promicanje hrvatskih interesa u zemljama gdje žive, da na jednostavan način mogu svjedočiti o onome što se uistinu događalo u Domovinskom ratu.

Da, dobro primjećujete jer ne samo da pojedinci koji su državljani drugih zemalja i podrijetlom iz Hrvatske mogu puno u tome napraviti nego to i rade državljani drugih zemalja koji nisu podrijetlom iz Hrvatske ali su prijatelji ili kolege onih iz Hrvatske. Demokracija je takva da svaki državljanin ima pravo (pravo građanina, pravo poreznog-platitelja ako hoćete) pristupiti vlastima države ili promicati općenito ili specifično interese neke druge države, odnosno naroda. Što se tiče Australije pa i svih zemalja „Zapada“ u kojima žive Hrvati od interesa je samih političara tih zemalja poslušati mišljenja ili prijedloge svojih građana (glasača) glede stvari koje se tiču prve domovine i osobito ako se te stvari tiču ljudskih prava ili kulturnog identiteta jednog naroda. Hrvatska je zajednica kao i pojedinci hrvatskog podrijetla u Australiji, naveliko doprinijela tome što je Australija bila prva vaneuropska zemlja koja je u siječnju 1992. priznala samostalnost Republike Hrvatske. Da nije bilo aktivnih pojedinaca koji su neumorno lobirali, slali informacije svojim parlamentarnim predstavnicima, organizirali javne mirne prosvjede, pisali pisma novinama … o tome što se zapravo događa u Hrvatskoj u danima Domovinskog rata, mnogo toga bi prošlo nezapaženo. Rad lobiranja za hrvatske interese po svijetu od strane pojedinaca jest rad koji zahtjeva mnogo truda i odlučnosti i na sreću po svijetu ima mnogo takvih koji neumorno vole Hrvatsku. No žalosno je što Hrvatska još nije prepoznala način kako za vlastite interese planski upregnuti to blago koje postoji. Rad pojedinca ili pojedinaca u udrugama po svijetu nije jednostavan jer, kako rekoh, on zahtjeva mnogo truda i odlučnosti, mnogo žrtvovanja vlastitog vremena, opće udobnosti pa i novčanih sredstava. Ali oni koji se time bave, sigurna sam, nikada ne požale svoju požrtvovnost jer u stvari ona dolazi iz ljubavi prema domovini, iz osjećaja pripadnosti.

Molimo Vas da nam se predstavite. Što radite, od kada pišete svoj politički blog “Croatia, the War and the Future”, te koje teme u njemu obrađujete?

Blog „Hrvatska, rat, i budućnost“ (Croatia, the War, and the Future) započela sam u listopadu  2011., na engleskom jeziku, jer sam uvidjela da je premalo dobrog o Hrvatskoj po internetu (medijski portali, blogovi itd.) na engleskom jeziku, te da mnoge stvari u vezi Domovinskog rata i povijesti, te pitanja i događaja koji se odnose na hrvatsko društvo, a koje postoje tamo na engleskom jeziku su u stvari izopačeni i ne liče istini. Često sam se našla u prilici razgovarati s mladima ili starijim osobama ovdje, koji ne čitaju niti govore hrvatski (da bi možda i tako došli do pravih informacija) i ispravljala činjenice o tome što su oni, npr. pročitali u nekoj zapadnjačkoj novini ili na internetu. Dobila bih komentar: oh, to nisam znao! Itd.

Odlučila sam nešto poduzeti i tako sam započela svoj blog, kojeg pišem i vodim u svom slobodnom vremenu, kroz duge sati večeri i noći, nakon što se vratim kući sa svog normalnog radnog mjesta. Moja je prednost u tome što veoma dobro poznajem Domovinski rat i želju hrvatskog naroda za samoopredjeljenje i demokraciju; veoma sam bila aktivna političkim lobiranjem itd. iz Australije tijekom devedesetih, čak sam u onim ranim danima nakon što je Hrvatski sabor osnovao HINU svakodnevno iz svojeg doma u Sydneyu, dva puta čitala u govorni automat (pristupan telefonskim pozivom) Hinine vijesti s ratišta u Hrvatskoj itd. te ih faksom slala na razne novinske agencije u Australiji, kako bi i one služile javnosti – ne samo Tanjug. Bila sam i dopisnica iz Sydneya za Hrvatski vjesnik (Melbourne), vodila sam Hrvatski radio program u Sydneyu – sve u svoje slobodno vrijeme i sve dragovoljno – pa eto i tim putevima sam stekla sigurnost koju u vezi tema o kojima se piše treba imati.

Odlučila sam tako širiti hrvatsku istinu preko mog bloga, te svaki put nastojati odabrati temu ili događaj koji su bitni za hrvatsku istinu i za interese Hrvatske, a o kojima su donekle upoznati i ljudi „Zapada“, ili o kojima su čuli jer je možda netko drugi nešto o tome napisao.

Također, teme na mojem blogu imaju u vidu i učiti ljude svijeta i mladež hrvatskog podrijetla koji možda i ne znaju hrvatski jezik o hrvatskoj povijesti i o velikom, ali krvlju plaćenom dijelu opredjeljenja za demokraciju.

Dakle, s obzirom na to da je Domovinski rat postojao, jer se većina hrvatskog naroda opredijelila odcijepiti se od komunizma i krenuti u samostalnost i demokraciju, moje teme na blogu su ili o samom ratu ili o pojavama u današnjoj Hrvatskoj koje su vezane uz probitak demokracije u društvu, dobre stvari ali i one koje su loše i koje prema mojem objektivnom pogledu treba mijenjati. Često se osvrćem i na potrebu osude komunističkih zločina jer ono je neophodno za zdravo društvo demokracije, unatoč tome što mnogi tzv. antifašisti to nazivaju „povijesnim revizionizmom“ kao da je revizionizam negativan. Povijesni revizionizam u današnjem svijetu znači to da je povijest krivo pisana i zataškala mnogočega što čovječanstvo ne smije prihvatiti.

Na moju radost, moj blog je doživio neočekivani uspjeh diljem svijeta je čitan, na tisuće ljudi ga čita dnevno, a ono što me posebno veseli jest da se ubrzo uvrstio u blogove Europske unije pod kategorijom „EU proširenje“ (EU Extension). Veseli i to što moje članke s bloga često prenose razni portali na engleskom jeziku, svjetske-vijesti twitter servis, itd. To sve meni ukazuje na to da je u svijetu potrebno što više informacija o Hrvatskoj na stranim jezicima, i sve to pomaže Hrvatskoj u probitku i djelovanju na globalnoj sceni koje je ona dio.

Piše: Marina Stojak (CroExpress)