U atriju Muzeja Mimara u Zagrebu održano je svečano predstavljanje novoga romana Julienne Eden Bušić pod naslovom Živa glava, a u nakladi zagrebačkoga Interpublica d.d.
Uz autoricu, knjigu su predstavili akademik Slobodan Lang i publicistkinja Vesna Kukavica. Ulomke romana čitala je prvakinja hrvatskoga glumišta Anja Šovagović Despot.
U prostoru hrvatske literature 21. stoljeća sve je prisutniji novi narativni krug priča o Domovinskom ratu. Proživljena se ratna zbilja 90-ih nameće kao kontekst iz kojega valja izvući one teme o kojima se nije dovoljno pisalo. Jedna od tih tema jest i nasilje nad ženama. Roman Živa glava spisateljice Julienne Eden Bušić izvanredno je žensko pismo, nedvojbene estetske vrijednosti u obliku dirljive viktimološke priče stradalnice – žrtve serijskoga silovanja u ratnome Vukovaru. Drugim riječima, Živa glava romansirana je biografija stvarne Vukovarke koja je preživjela stravičnu borbu za vlastiti život.
Potresna proza Bušićeve ponajviše propituje unutarnju dramu stradalnice uronjenu u ratni užas, ukazujući književnim digresijama kako je silovanje bilo jedno od vojno-strateških metoda etničkoga čišćenja. Hrvatsku šutnju, muk o stradalnicama, ponovo hrabro prekida spisateljica Američkih korijena – poznata u našoj političkoj i kulturnoj povijesti kao aktivistica za ljudska prava hrvatskoga naroda. Sigurna sam da poznajete njezina autobiografska djela, koja su doživjela nekoliko izdanja.
– Uništiti žensko biće, njezin identitet, ubiti u njoj majčinstvo, teži je zločin nego je lišiti života, to je veći udarac njezinoj obitelji, bližnjima, u krajnjem smislu njezinoj domovini, stoji u predgovoru ovoga romana koji je potpisala zadarska teoretičarka književnosti Sanja Knežević.
Vratimo se na trenutak strukturi samoga književnoga djela! Roman Živa glava se sastoji od 16 poglavlja. Ispisan je u spiralnoj gradaciji u dva odvojena diskursa. U jednom dominira tzv. sveznajuća pripovjedačica koja nam podastire referentne točke ritma zločina prisutnoga u kolektivnoj memoriji naše civilizacije, a u drugome diskursu (grafički izdvojenom) iščitavamo sudski spis s iskazom 23- godišnje majke, junakinje romana S., koja ostaje u rodnome gradu u ratnome sanitetu i pada u zarobljeništvo, postavši seksualna robinja.
U potpunom kontrastu s fabulom romana, a ona je zgusnuta u samo 24 sata uobičajenog obiteljskog života, dok suprug (bivši branitelj) kuha ručak a S. prebire po osobnom sudskom spisu, najmlađe je njezino dojenče vraća u stvarnu zbilju, nju – danas majku četvero djece iz dva braka.
Naracija Bušićeve hladno je uvjerljiva, bez suvišnih metafora i s nizom gotovo ciničnih dosjetki, usmjeravajući vremensku dimenziju fabule u najmanje tri paralelne stvarnosti poput ratne i poratne zbilje Vukovara, te nadasve burne stvarnosti koja se odvija u duši glavne junakinje S.
Spisateljica Bušić brzinom filmske montaže izmjenjuje moderne narativne tehnike od struje svijesti do unutrašnjeg monologa, koji se mjestimice stapa u slobodni neupravni govor, a dinamiku mučne proze katarzično olakšava tehnikom kontrapunkta.
Pod teretom dvostruke viktimizacije svoje junakinje Bušićeva otvara dubinska egzistencijalna pitanja – je li S. doista trebala odabrati život, je li opravdano da majka želi pod svaku cijenu živjeti za vlastito dijete?
U romanu nalazimo i poučne književne digresije i reference poput onih o britanskome nobelovcu Rudyardu Kiplingu iz vremena kolonijalnih pohoda u kojima nestaje njegov sin jedinac ili onih redaka u kojima nas autorica obavještava o štokholmskom sindromu koji se javlja kod žrtava tijekom talačke krize, osviješten i u psihologiji iz incestuoznih zavrzlama.
Zanimljivo, radnja romana počinje u suvremenom Vukovaru. S. se s obitelji vratila i otpočela novi život. Međutim, vrativši se u Vukovar ne nalazi mir, već se suočava s dvije vrste razarajućeg nemira: susreće svoje silovatelje kako žive kao slobodni građani, uključujući i svoga ratnog „vlasnika“ u uniformi hrvatske policije; s druge strane, Hrvati, mještani i susjedi svojim je podsmjesima optužuju kako je bila „njihova“, kako se „prodala“, upućujući joj uznemirujuće seksističke ispade, spočitavajući joj da je bila žena laka morala.
Čini se da tu počinje ključni obrat u romanu, koji zapravo istinski zagovara oslobođenje od svakoga nasilja, od psihičkog i fizičkog zlostavljanja svih živih bića. Junakinja S. osvještava na osobnoj razini, istina uz terapiju vjerojatno PTSP-a i akutne paranoje, kako krug nasilja čovjeku valja svjesno prekinuti! (Nasilje je u načelo obostrano smatraju stručnjaci). Od sila tame čovjek se izdiže, kako bi ga obasjalo svjetlo!
Paradoksalno, u mirnodopskom Vukovaru pred junakinjom S. otvara se dvojba mučnija od onih ratnih lukavstava, koja je nisu odvela u smrt – izabrati život ili samo živu glavu?
Junakinja romana S. odlučuje tužiti svoje silovatelje, odabravši puninu života. Prvi je optuženik pobjegao u susjednu zemlju, a drugi serijski silovatelj je proglašen nevin po svim točkama optužnice!(?). Sudska praksa u osudi ratnih zločina koji su se zbili u Domovinskome ratu nerijetko se pokazuje bešćutnom. Za sud je sasvim dovoljno da muškarac, nositelj moći, zaniječe svoj tobožnji grijeh. Ostalo je sve neupitno – ona je odabrala… No, S. je odlučna, karakterna i hrabra žena, koja razbija krugove nasilja na više planova: osobnom, obiteljskom i društvenom…
Pod teretom spomenute dvostruke viktimizacije svoje junakinje Bušićeva otvara i moralna pitanja ne štedeći hrvatsko tradicionalno društveno nasljeđe, koje još uvijek karakterizira rodna nejednakost ili pak nepriznavanje psihičkih poteškoća ratnika i ratnica (naših branitelja i civilnih žrtava u Domovinskome ratu) – je li S. doista trebala odabrati život, pitani smo kao čitatelji na više mjesta u romanu. Ne bi li bilo bolje i časnije da je odabrala smrt?! Tako spisateljica mjestimice uranja u morbidnu logiku nesretne žene i izričito piše (u slobodnoj interpretaciji) … da je S. kojim slučajem pokopana na Ovčari, bila bi heroina Domovinskoga rata a ovako je k…..
I na koncu, poruka ovog uznemirujućeg romana jest u odabiru života, života bez nasilja, u slavu života – u tekstu razigranog sveprisutnog čeda koje čezne za kapi majčina mlijeka – roditeljstva kao potvrde vlastita identiteta. Pred nama je roman koji se zalaže za dizanje iz bestijalne kaljuže – bez obzira čime je uvjetovana, bilo ratom bilo neprimjerenim seksističkim ponašanjem, bilo etničkom netrpeljivošću ili običnim obiteljskim nasiljem…
U romanu priča ne završava! Sudski se spis nakon 20 godina ponovo otvara. Stoga, ovaj roman šalje moćan vapaj za pravdom i pravednošću svih žrtava koje su rat osjetile na svojoj koži.
Za razliku od dosadašnje hrvatske ratne proze, Julienne Eden Bušić je u svom romanu Živa glava pomaknula granice u traganju za identitetom zlostavljane žene, mučnini egzistencije subjekta u krizi u tranzicijskom urušavanju hrvatskoga društva (kojemu se ne nazire kraja) pa S. poput brojnih naših sugrađana pribjegava traženju egzila u unutrašnjosti vlastite ranjene duše…
Preporučujem vam čitanje ovoga potresnoga romana Julienne Eden Bušić, kako bi svi skupa bili spremniji stvarati plemenitiji i pravedniji svijet!
Vesna Kukavica
