Prohladnu i tmurnu haašku večer uoči izricanja drugostupanjske presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladen Markaču ugrijali su crveno-bijelo-plavi sjaj svijeća posloženih u obliku riječi „Freedom“ i iskreni glasovi pedesetak Hrvatica i Hrvata iz Nizozemske, Njemačke i Austrije koji su se pred zgradom Međunarodnog kaznenog tribunala u Scheveningenu pomolili i otpjevali „Lijepu našu“. Bio je to nezaboravan osjećaj zajedništva, duhovne snage i vjere u pravdu. Prava točka na „i“ svih aktivnosti koje je Hrvatski svjetski kongres organizirao kako bi upozorio na nepravdu i diskreditiranje digniteta Domovinskog rata i vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Nitko u tom trenutku nije mogao ni slutiti da će konačna presuda Žalbenog vijeća ICTY-a uistinu biti oslobađajuća. U katedrali svetog Lovre i Elizabete u Rotterdamu održana je sveta misa pod vodstvom don Ivice Jurišića iz Murvice. U crkvi su podijeljene svijeće s natpisom „Plamen slobode“ i plakati s likovima Ante Gotovine i Mladena Markača te natpisom „Zajedno i dostojanstveno za istinu“.
Napetost i nervoza dovedeni su do maksimuma ujutro prije zasjedanja Žalbenog vijeća. Iz hrvatskog društva „Velebit“ u Goeteborgu osobnim automobilom stigla je skupina Hrvata, među njima braća Mikulić, kako bi osobno na licu mjesta dali potporu generalima i dočekali sudsku odluku. Svijeće „Freedom“ gorile su cijelu noć i kao da su čekale svoj slavni trenutak. Pred sudom veliki broj zaštitara, policijski automobili uokolo zgrade, polako pristižu odvjetnici, predstavnici hrvatskog veleposlanstva, novinari, rodbina i prijatelji generala. Ulaz u sudnicu je moguć samo uz prethodnu prijavu i akreditaciju. Prva kontrola identiteta provodi se na ulaznim vratima. Sud je za ovu prigodu angažirao hostese koje se odlično služe srpskim jezikom… Nakon što prolazimo prvi metalni detektor, u posebnim ormarićima zaključavamo osobne stvari, novčanik, mobitel, foto aparat…tek nakon toga slobodan je ulaz u zgradu suda. Tamo na pultu, nakon još jedne provjere identiteta, podižemo ulaznice za sudnicu.
„International criminal tribunal for the former Yugoslavia“, ispisano je velikim slovima na zidu pored ulaza. Povrh stepenica koje vode prema sudnici obješen je veliki plakat s natpisom „Nuremberg 1949 – The Hague 1993“. Prije nego što nam dozvoljavaju uspon prema sudnici, prolazimo zadnji metalni detektor i još jednu detaljnu kontrolu. Na ulazu u sudnicu spremne stoje slušalice sa simultanim prijevodima na engleski i tzv. BCS jezik (Bosnian-Croatian-Serbian). Stolice za posjetitelje posložene su u pet redova, ima mjesta za stotinjak ljudi.
Nakon što sjedamo u gledalište, prvi pogled se okreće prema generalima Gotovini i Markaču. Sjede nam s lijeve strane. Obojica se drže uspravno, ponosno, dostojanstveno. Gotovina namigava gledalištu. Sudac Meron ulazi, svi se podižemo na noge, Norvežanin sjeda točno preko puta nas. Dijeli nas samo staklo. Počinje čitanje presude i obrazloženje Žalbenog vijeća. U gledalištu ne čuje se ni muha, pozorno pratimo riječi hrvatskog, pa zatim srpskog prevoditelja. „Pretresno veće je saopštilo“ najprije pozitivnu odluku da se odbacuje kvalificiranje „Oluje“ zločinačkim pothvatom. Vojno-redarstvena akcija, kojom je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija, nazvana je legitimnom vojnom operacijom. Kolektivni uzdah olakšanja širi se dvoranom. Najveći broj lica poprima vedar izraz, jedino srpski novinari u nevjerici miču glavom lijevo-desno. U sudnicu stižu i dečki iz Goeteborga, uspjeli su nekako ući, zaslužena je to nagrada za kilometre koje su prevalili. Sudac Meron nastavlja čitati i spominje termin „alternativna odgovornost“. Kosti nam se lede, je li moguće da će hrvatske generale ipak osuditi za nešto što uopće nije bilo predmetom kaznenog postupka? Meron dalje obrazlaže, navodi stalno dva imena sudaca koji su protiv uvažavanja žalbe i na kraju dolazi do zaključka da ne postoji alternativna odgovornost zbog koje bi se Antu Gotovinu i Mladena Markača osudilo. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač bit će pušteni na slobodu istog trenutka! Uzvik oduševljenja u sudnici, svi skaču na noge, dižu ruke u zrak, grle se znani i neznani, čestitke pljušte na sve strane, suze radosnice liju niz ozarena lica. S druge strane staklenog zida odvjetnici u zagrljaju dvojice generala. Veselje, radost, oduševljenje! Pravda je pobjedila!!
Kao u nekom transu spuštamo se niz stepenice do foajea, tamo novinari hitno javljaju vijesti svojim redakcijama. Odvjetnici Mišetić, Kehoe, Kuzmanović i drugi više su nego zadovoljni, dogovaraju se s veleposlanicom Veselom Mrđen Korać, valjda već i o vremenu polaska generala u Hrvatsku… Ispred suda gomila novinara spremno drži mikrofone i diktafone, blicevi sijevaju sa svih strana. Među prvima izlazi Mirjana Markač. Slavlje počinje, pjesma se čuje „Zovi, samo zovi“, spreman je šampanjac kojeg smo povezli iz Njemačke, uvjereni da će biti razloga za slavlje.
Generali Ante Gotovina i Mladen Markač samo nekoliko sati nakon oslobađajuće presude uz eskortu nizozemske policije dolaze u KLM Jet centar terminala zračne luke Rotterdam-Haag. U prolazu iz kombija maše nam general Markač. Svaki trenutak bi trebao stići i zrakoplov Vlade Republike Hrvatske. S generalima se pozdravljaju djelatnici Veleposlanstva RH u Nizozemskoj, ali i fra Ivica Jurišić i fra Jure Tokalić, donedavni i aktualni dušobrižnik Hrvatske katoličke misije u Rotterdamu. Emotivan je to trenutak, posebno za fra Ivicu koji je redovno predvodio svetu misu u zatvoru u Scheveningenu. Stiže konačno Vladin zrakoplov. Izlaze ministar obrane Ante Kotromanović, Dunja Gotovina i ministar branitelja Predrag Matić Fred. Sve je spremno za polazak prema Zagrebu. Ante Gotovina i Mladen Markač slobodni su ljudi. U knjigama povijesti ostat će zapisano da je Domovinski rat bio obrambeni rat, a „Oluja“ legitimna vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske. Neka se zna. Za sva vremena.
Edi Zelić
(foto: © mediazzz agentur)
