Reakcije na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ne jenjavaju ni gotovo dva mjeseca nakon odluke drugostupanjskog vijeća Haaškog suda. Sjajan komentar objavio je Jeffrey Kuhner, a Crodnevnik prenio ga je u cijelosti.
Kontroverzan komentar stigao je iz pera Davida Harlanda u New York Timesu, odnosno International Herald Tribuneu. Harland je radio za UN, u BiH, bio je i savjetnik britanskog generala Ruperta Smitha i upravo mu je on sugerirao da ne naredi zračne udare NATO-a po srpskim položajima oko Sarajeva, jer se, tobože, nije sa sigurnošću znalo tko ispaljuje granate po civilnom stanovništvu. Upravo zbog Harlanda je bila stvorena fama kako su zapravo Muslimani gađali same sebe (radi se o napadu 28. kolovoza 1995. kada su bosanski Srbi ispalili granate na sarajevsku tržnicu Markale kada je poginulo 43 ljudi, a 75 ih je ranjeno).
David Harland je danas izvršni direktor Centra za humanitarni dijalog, osnovanog 1999. To je, kako piše portal Hrvatskog kulturnog vijeća, privatna organizacija za posredovanje u konfliktima, sjedište mu je u Ženevi. Osim toga, on je i profesor na Fakultetu za međunarodne odnose sveučilišta John Hopkins, u Baltimoreu, Maryland.
Harlandov članak prevela je Višnja Bojanić za portal HKV, a prenosimo ga u cijelosti, baš kao i odgovor Vesne Škare-Ožbolt, koji u „slobodnim“ američkim medijima, na žalost, nije objavljen.
David Harland: Selektivna pravda za Balkan
“Ako ste Srbin i žrtva ste zločina u bivšoj Jugoslaviji – tim gore po vas. Više Srba je raseljeno – etnički očišćeno – u ratovima na Balkanu nego pripadnika ijedne druge zajednice i sve do danas još uvijek je najviše etnički raseljenih Srba. Gotovo nitko za to nije odgovarao i čini se da nitko ni neće.
Haški sud oslobodio je Ramusha Haradinaja, nekadašnjeg premijera Kosova optužbe za ratni zločin a u studenom je donio oslobađajuće presude i za Antu Gotovinu i Mladena Markača, generale koji su Hrvatsku doveli do pobjede nad Srbijom. Sve u svemu, može se reći kako su gotovo svi prijatelji Zapada oslobođeni a gotovo svi Srbi proglašeni krivima. Ovi rezultati ne odražavaju ravnotežu zločina počinjenih na terenu.
Ne gajim simpatije prema osuđenim Srbima, naprotiv. Prošao sam opsadu Sarajeva, bio sam svjedok optužbe u suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću a nedavno i na suđenju zapovjedniku vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, optuženom za genocid u Srebrenici.
Srbi su počinili mnoge najgore zločine u ratu no nisu jedini i nepravedno je, a nije ni svrsishodno, da snose isključivu odgovornost. Ako ćemo govoriti o pravu, realnosti i politici jednostavno nema smisla osuditi isključivo Srbe.
Fama o Muslimanima koji gađaju sami sebe
David Harland radio je za UN, u BiH, bio je i savjetnik britanskog generala Ruperta Smitha i upravo mu je on sugerirao da ne naredi zračne udare NATO-a po srpskim položajima oko Sarajeva, jer se, tobože, nije sa sigurnošću znalo tko ispaljuje granate po civilnom stanovništvu. Upravo zbog Harlanda je bila stvorena fama kako su zapravo Muslimani gađali same sebe (radi se o napadu 28. kolovoza 1995. kada su bosanski Srbi ispalili granate na sarajevsku tržnicu Markale kada je poginulo 43 ljudi, a 75 ih je ranjeno). “Hrvatski lideri potajno su dogovarali raspad Jugoslavije i u velikoj mjeri doprinijeli užasima koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini. Bio sam svjedokom žestokog napada Hrvata na prekrasan grad Mostar, živio u bosanskom gradu gdje su odrubljene glave zatočenih Muslimana izložili na tržnici, gledao desetine i desetine tisuća srpskih civila kako bježe iz Hrvatske nakon hrvatske ofenzive 1995. godine. Ako oslobođeni generali nisu odgovorni za ovo etničko čišćenje, netko jest, neko tko će, vjerojatno, proći nekažnjeno”, veli Harland.
Srbi i Hrvati nisu jedini krivci, ipak, oni su ti koji moraju preuzeti na sebe veći dio suda povijesti. Muslimansko rukovodstvo BiH održavalo je kompromitirajuće veze s međunarodnim pokretom džihad a bili su i domaćini najmanje trojici osoba koje su imale ključnu ulogu u napadu na SAD 11. rujna 2001. A svjedočio sam i napadima stranih mudžahedina, na hrvatske civile u Lašvanskoj dolini.
Posebno treba izdvojiti kosovske Albance jer njihove su vlasti provele možda i najekstremnije etničko čišćenje kojim su otjerali gotovo sve Srbe i Rome. Drevni pravoslavni manastiri na Kosovu danas su jedini podsjetnik na nekad brojno nealbansko stanovništvo (manastiri su bili česta meta napada, nekoliko ih je potpuno razrušeno a preostali su i dalje izloženi opasnosti). Iako je Haradinaj oslobođen svih optužbi činjenica je da je stotine tisuća Srba – većinom starih, žena i djece – etnički očišćeno s Kosova od strane kosovskih Albanaca.
Nastavak rata
Ono što se dogodilo na haškom tribunalu daleko je od pravde i mnogi promatrači na Balkanu i izvan njega ove presude tumačit će kao nastavak rata drugim sredstvima – sa Sjedinjenim američkim državama, Njemačkom i drugim zapadnim silama na jednoj, i Srbima na drugoj strani.
Također, to će samo pojačati najgore političke instinkte naroda bivše Jugoslavije: kompleks progonjenosti kod Srba, trijumfalizam kod Hrvata, osjećaj žrtve kod bosanskih Muslimana i opravdati težnju kosovskih Albanaca za “rasnom čistoćom”. Svaka od ovih karakteristika djelom je doista prisutna u tim narodima a političari svih strana su ih potencirali i njima manipulirali.
Nezadovoljstvo zbog manjkavosti u pravnoj procjeni opet će se kanalizirati u političke procese i stvoriti zalihe ‘municije’ za neke buduće sukobe. A to nije ono zbog čega je sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju uspostavljen.”
David Harland
(objavljeno u The New York Times, 7. 12. 2012. i u International Herald Tribune, 8. 12. 2012.)
Prijevod: Višnja Bojanić
Reagiranje Vesne Škare Ožbolt na članak Davida Harlanda:
Sedmoga prosinca 2012. The New York Times, a 8. prosinca 2012. International Herald Tribune objavili su kolumnu Davida Harlanda, nekadašnjeg djelatnika UN-a u Bosni i Hercegovini, u kojoj on iznosi neke teze koje, zbog istine, zahtijevaju neka pojašnjenja.
Harland tako kaže kako su od svih naroda bivše Jugoslavije Srbi danas najviše raseljena zajednica (300.000 izbjeglica i raseljenih lica, prema podacima UNHCR-a od lipnja, 2012.) I to je točno, no Harland ne pojašnjava kako su to uglavnom Srbi koji su napustili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, nakon što je Srbija izvršila agresiju na te države.
Pojednostavljeno rečeno, ta situacija rezultat je ratova koje je Srbija pokrenula i vodila od 1991. do 1995. kako bi proširila svoj teritorij i realizirala projekt Velika Srbija. Dok su Hrvatska i BH vodile obrambene ratove srpska politika bila je planirana i sistematična s ciljem da potpuno uništi Hrvate i Muslimane. Niti jedan hrvatski ili muslimanski vojnik nije nogom stupio na tlo Srbije, niti je hrvatski ili muslimanski tenk ikad krenuo prema Srbiji. Zločini koje su počinili Hrvati ili Muslimani bili su pojedinačni incidenti, često osvetničke naravi ali pravosuđa ovih dviju država brzo su pokrenula procesuiranje takvih slučajeva. Dodajmo tome i da je Hrvatska prva država koja je nakon 2. svjetskog rata osudila čak tri svoja generala.
Harland dalje tvrdi kako rezultati haškog suda ne odražavaju ravnotežu počinjenih zločina. No, haški sud nije osnovan zbog nekakvog balansiranja nego da osudi agresora i njegovu politiku etničkog čišćenja nesrpske populacije. Podaci koje je prikupila Komisija eksperata UN-a pod vodstvom Cheriffa Bassiounija, profesora na čikaškom sveučilištu De Paul, pokazali su da su preko 90 posto zločina počinili Srbi. Izvještaj CIA-e iz ožujka 1995. zaključio je pak da su Srbi počinili oko 90 posto etničkog čišćenja i da je srpsko vodstvo odigralo ključnu ulogu pri uništavanju i raseljavanju nesrpskog stanovništva. Tko onda može tvrditi da Srbija nije bila glavni pokretač i krivac za rat? To je kao da netko izjavi da Njemačka ne snosi isključivu odgovornost za pokretanje 2. svjetskog rata.
Bijele trake
Malo ljudi zna kako su u nekim mjestima Srbi tjerali Hrvate i Muslimane da nose bijele trake oko rukava, kako bi ih razlikovali od domaćih Srba a još manje ih zna da su u nekim koncentracijskim logorima nakon silovanja, držali žene i djevojke dok ne ostanu trudne kako bi rodile srpsko dijete. Tako nešto strašno ni nacisti nisu radili. Broj djece rođene iz silovanja nemoguće je točno procijeniti jer mnoge žene još uvijek ne žele o tome javno govoriti.
U svojoj kolumni Harland spominje silovit napad Hrvata na Mostar no ne kaže da su i Muslimani napadali Hrvate kako bi etničku sliku preokrenuli u svoju korist (u Mostaru je do 1991. broj Muslimana i Hrvata bio podjednak). Tzv. RSKOko 200.000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine. Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici.Odmah nakon te epizode, Harland spominje odsječene glave uhićenih Muslimana koje je ugledao izložene na tržnici, ne navodi ime grada sugerirajući tako čitateljima da se možda radi o istom gradu i da su taj grozan čin možda počinili Hrvati.
Egzodus hrvatskih Srba iz Krajine, regije u Republici Hrvatskoj, 1995. Harland kvalificira kao “etničko čišćenje” dakle, potpuno ignorira presudu haškog suda u kojoj jasno stoji da nije bilo etničkog čišćenja. Naime, oko 200,000 hrvatskih Srba napustilo je to područje prije nego je vojno-redarstvena akcija “Oluja” uopće počela, a odlazak je organizirala tadašnja vlada samoproglašene Republike Srpske Krajine. Za razliku od toga, kada je u studenom 1991. Vukovar pao u ruke JNA, više od 15.000 Vukovaraca nemilosrdno je prognano iz grada s cijelim svojim životom u jednoj jedinoj plastičnoj vrećici.
Bijeg zbog straha
Srbi iz Krajine pobjegli su zbog straha jer su od početka rata, od 1991. sudjelovali u progonu i etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva s tog područja. Iako je tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman svima koji nisu počinili ratni zločin – a takvih je sigurno bilo – javno obećao amnestiju, i oni su otišli pod prijetnjom “svojih”, inače bi bili ubijeni. Isti scenarij zbio se 1996. u Sarajevu kada je, prema Sporazumu u Daytonu iz 1995., dio grada pod srpskom kontrolom trebao biti vraćen bosansko-hrvatskoj federaciji; tada je vlada Bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem naredila Srbima da napuste grad i spale svoje kuće i stanove kako ne bi ostali Muslimanima.
Mnogi još i dan-danas ne znaju da je Srbija ta koja se de iure prva odvojila od nekadašnje Jugoslavije. Novim Ustavom od 28.rujna 1990. – dakle, godinu dana prije nego su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost- Srbija se izuzela iz pravnog sustava tadašnje Jugoslavije, zadržavši istovremeno sva prava bivše države (obrana, vanjski poslovi, središnja državna banka). Ustav je sadržavao i posebnu odredbu prema kojoj će Srbija poštivati savezne zakone samo kada to bude u njenom interesu (pravni termin:si volam, tj. ako želim). Srbija će poslije međunarodnoj zajednici razdruživanje Slovenije i Hrvatske predstaviti kao casus belli (uzrok rata) a Srbiju kao spasiteljicu Jugoslavije.
Iako je taj potez Miloševićeve vlade bio apsurdan i protivan svim mogućim zakonima i logici međunarodna zajednica, koja je tada bila čvrsto protiv raspada Jugoslavije, to je potpuno ignorirala.
Srbija i Miloševićev režim uspješno su koristili diplomatske resurse i kontakte koje je bivša Jugoslavija gradila desetljećima kako bi uvjerili svijet da Srbija vodi pravedan rat s ciljem očuvanja integriteta Jugoslavije. S druge strane, Hrvatska, mlada država u nastajanju, bez izgrađene diplomacije i bez sposobnih i iskusnih diplomata, jednostavno nije imala šanse prenijeti svijetu pravu istinu.
Vesna Škare Ožbolt
Prijevod: Višnja Bojanić
slike: hkv.hr
