GODIŠNJICA MIRNE REINTEGRACIJE PODUNAVLJA
Mirna reintegracija Podunavlja najuspješniji je mirovni projekt Ujedinjenih naroda i hrvatske Vlade. Bez obzira na brojne poteškoće na koje su predstavnici UN-a i hrvatskih vlasti nailazili tijekom provedbe mirne reintegracije, 15. siječnja 1998. područje istočne Slavonije vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske bez ijednog ispaljenog metka.
Stavljanjem potpisa predstavnika hrvatske vlade i vlade SR Jugoslavije na Erdutski sporazum, 12. studenog, 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037, 15. siječnja 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih Naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast. Iako se sintagma „mirna reintegracija“, uvriježila u političkom diskursu, za one koji su živjeli i radili na okupiranom području kao i one koji su u ime hrvatske vlade bili angažirani na njenoj provedbi, mirna reintegracija bila je sve prije nego mirna: prijetnje oružjem, „događanja naroda“ i konstantne opstrukcije i ucjene od strane lokalnih srpskih vlasti bili su mučna svakodnevnica.
Mnogi Hrvati i danas žale što područje istočne Slavonije nije oslobođeno vojnom akcijom, stoga valja podsjetiti zbog čega se predsjednik dr. Franjo Tuđman odlučio za mirne pregovore. Prema procjenama vojnih stratega i simulacijama operacije nazvane „Vukovarska golubica“, područje istočne Slavonije trebalo se osloboditi za nekoliko dana čak i u slučaju uključivanja srpske vojske, tada oslabljene zbog angažiranosti na očuvanju okupiranog teritorija u Bosni i Hercegovini i problema s mobilizacijom. Ali, kada je Tuđmanu rečeno da se broj potencijalnih žrtava procjenjuje na 1500 – što je bila konzervativna procjena – odlučio je na svaki način izbjeći vojnu akciju obrazloživši to riječima:„važan mi je svaki život, i hrvatski i srpski.“ Međunarodna zajednica znala je da hrvatske vojne snage samo čekaju na Tuđmanov mig i da o njemu ovisi ishod pregovora u Daytonu jer, bilo je jasno da bi eventualna hrvatska vojna akcija minirala američku mirovnu inicijativu odnosno pregovore u Daytonu. Međutim, Tuđman nije želio dovesti u pitanje okončanje rata u BH. A Slobodan Milošević, shvaćajući da je izgubio bitku za pregovaračkim stolom, šalje poruku lokalnoj srpskoj vlasti u Podunavlju da započnu pregovore s hrvatskim vlastima.
U siječnju 1996. u potpuno razrušenom i devastiranom Podunavlju živjelo je oko 150,000 ljudi, od čega 85 % Srba i niti 8 % Hrvata. Nakon akcije Oluja, srpske vlasti u Podunavlju bile su dezorijentirane, srpski mediji naslovima poput “Dnevnik zločina: Pavelić započeo, Tuđman završio” potpirivali su paniku među lokalnim Srbima, nezadovoljstvo tisuća raseljenih hrvatskih prognanika koji su živjeli u bijednim uvjetima po sportskim dvoranama i derutnim hotelima raslo je iz dana u dan a hrvatska javnost, revoltirana neučinkovitošću snaga UN-a tražila je njihov odlazak. U takvim okolnostima, mirna reintegracija činila se nemogućom misijom.
U dvije godine hrvatski pregovarači održali na stotine sastanaka s lokalnim srpskim čelnicima i s lokalnim srpskim stanovništvom. Nije bilo lako trpjeti primitivizam, bahatost i provociranja pojedinih čelnika lokalne srpske vlasti. No, kontakti s običnim „malim“ ljudima srpske nacionalnosti davali su nam snagu da ustrajemo jer, mnogi su nam rekli da oni ne misle kao njihovi vođe i da samo žele mir ali su se bojali otvoreno protiviti lokalnim čelnicima jer bi bili izloženi prijetnjama. Na kraju, usprkos stalnom pritisku njihovih vođa, prve korake prema suživotu učinili su baš ti obični ljudi, jer su shvatili da je za normalizaciju odnosa i za mir proces integriranja u Republiku Hrvatsku neminovan.
Mirna reintegracija polučila je brojne pozitivne rezultate: izbjegnuta je nova izbjeglička kriza a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikažu kao „tihi egzodus“ kojeg bi potom zasigurno okvalificirali „etničkim čišćenjem“ u režiji Hrvata, nije pao na plodno tlo; provedena je demilitarizacija, razvojačenje vojnih i paravojnih postrojbi i otkupljena velika količina osobnog naoružanja; osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove a proces povratka nastavio se i nakon završetka mirne reintegracije; zakonom o konvalidaciji iz 1997. potvrđeni su određeni pravni poslovi i akti upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim; 23. kolovoza 1996. potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije; 13. i 14. travnja 1997. na cjelokupnom hrvatskom teritoriju održani su prvi slobodni lokalni izbori i od tog trenutka istočna Slavonija je formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku; u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina srpski predstavnici ušli su u tijela lokalne uprave i parlamentarnu vlast.
Možda je najveće prijepore u hrvatskoj javnosti izazvalo donošenje Zakona o oprostu (1992., 1995. i 1996.) kojim su počinitelji kaznenih dijela počinjenih u agresiji ili oružanoj pobuni i sukobima, izuzev ratnih zločina, izuzeti od kaznenog progona. Nema sumnje da se određeni broj počinitelja zločina na području Podunavlja izvukao od kaznene odgovornosti, uglavnom zbog nedovoljne dokumentacije ili nedostupnosti i to je ondašnjim žiteljima najbolnije. Srećom, ratni zločin ne zastarijeva i istrage idu dalje.
Reintegracija Podunavlja uspješno je završena zahvaljujući dijelom i tome što je predsjednik Tuđman inzistirao da misiju vodi američki dužnosnik, naime, smatrao je kako su Amerikanci jedini „pragmatični i efikasni.“ A prijelazni upravitelj UNTAES-a američki general Jacques Paul Klein bio je baš takav: odlučan, realan i ne baš vješt diplomat pa se je tako već na prvom sastanku lokalnim srpskim vođama obratio ovim riječima: „”Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!”
Dok uspjeh mirne reintegracije u Hrvatskoj nije dovoljno valoriziran, Ujedinjeni narodi i međunarodna zajednica mirnu reintegraciju Podunavlja ocijenili su kao „pozitivan presedan za uspostavljanje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ali i za buduće misije u svijetu“. Hrvatska je prva država u svijetu koja je uspjela praktički odmah po završetku ratnih operacija završiti rat mirnim putem te je tako dokazala da ima veći europski civilizacijski potencijal i multikulturalnost nego mnoge zemlje EU. Također, proces mirne reintegracije iznjedrio je mirotvorce sa specifičnim praktičnim znanjima što predstavlja ljudski potencijal itekako iskoristiv za buduće konflikte u svijetu. Zbog svega navedenog, može se reći da je mirna reintegracija najveći hrvatski brend.
„Jer, nije vrhunac vještine odnijeti stotinu pobjeda u stotinu bitki. Vrhunac vještine je pobijediti neprijatelja bez borbe.“ (Sun Tzu)
