Hrvatski su menadžeri prilično skupa roba za svog poslodavca. Da bi mu isplatio 1500 eura mjesečne neto plaće, ukupna je obaveza poslodavca duplo veća – 3024 eura.
Kod menadžera koji mjesečno na ruke dobiju oko 3 tisuće eura razlika je još veća – sa svim obavezama premašuje 7100 eura na mjesec. Niz međunarodnih usporedbi pokazuje da Hrvatska ulazi među prvih deset zemalja po poreznom opterećenju visokih plaća, na što su mnoge multinacionalne kompanije odgovorili preseljenjem regionalnih ureda iz Zagreba prema jeftinijem istoku. Hrvatski problem nisu samo visoka opterećenja na menadžerske plaće već općenito skupa država koja utječe i na cijenu rada. U većini europskih zemljama visoka neto plaća na koju se primjenjuje gornji porezni razred premašuje 10 ili 15 tisuća eura mjesečno – dok se kod nas najveća stopa počne primjenjivati već na plaću iznad 1100 eura.
Naš je porezni sustav donekle blagonaklon samo prema radničkim minimalcima i ljudima koji zarađuju manje od 3 tisuće kuna na mjesec, no granica socijalne osjetljivosti države prestaje već kod neto plaće iznad 3500 kuna neto. Posljednjim promjenama poreznih razreda, oni koji zarađuju iznad 3500 kuna neto smješteni su u srednji sloj, a svi koji imaju neto plaće iznad 8 tisuća kuna mjesečno smatraju se bogatašima i na njih se primjenjuje progresivna stopa poreza na dohodak od 40 posto, te lokalni prirez koji je u Zagrebu 18 posto.
Gotovo sve multinacionalne kompanija preselile su regionalne urede iz Slovenije i Hrvatske u Beograd ili Bukurešt, a u zadnje vrijeme idu i u Atenu, kaže ekonomista Đuro Njavro, koji ističe da je visoko porezno opterećenje jedan od razloga zbog kojega Hrvatska gubi regionalna središta, a među zadnjima su na istok otišli Nestlé i Loreal. Samo u Hrvatskoj rastu porezi i doprinosi s porastom plaće, u Srbiji i Makedoniji je udio davanja isti, dok u Bugarskoj postoji “plafon” na doprinose, pa ukupna davanja nisu progresivna i prohibitivna kao kod nas, kaže Njavro. (foto: Avij/wiki)
