Piše Jurica Zelić
Burno je bilo proteklih mjeseci u Hrvatskom nogometu.
Katastrofa reprezentacije, otkaz razbojniku Štimcu, standardno sramoćenje atomskog Dinama u Europi, strašne scene s riječke Kantride, gledatelji krvavih glava, letjele su stolice, kamenje i baklje, a na kraju priče su čak ozlijeđeni nogometaši Hajduka Maloča i Nižić, te veliki zagrebački derbi između Dinama i Dinama 2 – neki je nazivaju i Lokomotiva – koja spremno spušta hlače kad je veliki gazda u pitanju. Svima je itekako poznato kako je ministar Jovanović krenuo u žestoku borbu i isušivanje tzv. “močvare” u Hrvatskom nogometnom savezu.
No, otkako je Rijeka (NK Dinamo Mamić 3) u Europskoj ligi – Mišković i Volpi financiraju Jovanovićev voljeni klub, te kooperacija sa NK Dinamo Mamić uspješno cvate – mali miš Jovanović se povukao u svoju rupicu te šuti, ispao je blefer bez konkretnih rezultata. Pokrenuta je kampanja o nacionalnom stadionu u Zagrebu – ljudi moji, gdje bi inače i mogao biti??? – i tu me žalosti što neka djeca po Splitu znaju za hrvatske dresove samo s pazara ili televizije.
Gospodo u savezu, dosta je bilo centralizacije u onoj državi, nastavljate po staroj praksi. Postoji novac iz EU-fondova za izgradnju sportskih / društvenih objekata, iskoristite ga i podijelite na razne projekte u raznim gradovima! No, uporni su o ideji nacionalnog stadiona na Kajzerici u Zagrebu, teren NK Lokomotive odnosno NK Dinamo Mamić 2, sve miriše na jednu standardnu hrvatsku priču o pranju novaca u režiji Šukera, Mamića i Bandića.
Očito da Dalmacija brendu Šukeru znači koliko meni osobno Eritreja!
Isti taj gospodin se nada punom stadionu u utakmicama protiv Islanda. Da mi je samo znati na kojim je drogama brend Šuker! Navijača Dinama ima sve manje i manje isto kao kod reprezentacije, kao da je veliki vođa napravio “Copy+Paste” kod Dinama i sve to prebacio na reprezentaciju. Igra očajna, gledatelja nula, jedna nogometna velesila Škotska nam je dva puta očitala lekciju. Eno po treći put Branko Ivanković u Dinamu dobio nogu, te se maksimirskim hodnicima ubrzo proširila vijest kako se veliki vođa po četvrti put obratio spasitelju i stručnjaku – koji ima čak sliku s Mourinhom u spavaćoj sobi – Kruni Jurčiću! Na kraju se ipak odlučio za brata Zorana, Dinamo je postao jedna lijepa obiteljska poslovna priča gdje sin prodaje, brat trenira, a veliki gazda ubire novčanice.
No, na jednoj stvari zaista moram čestitati gospodi iz HNS-a, svi skupa su uspjeli ujediniti navijače klubova! Okomili su se na ostale klubove i njihove navijače uvođenjem voucher-a za gostovanja. Vidjeli smo kako im je to uspjelo, Torcida je Boysima kupila ulaznice za utakmicu na Parku mladeži, a Boysi Torcidi. O tome najbolje svjedoči 4000 Hajdukovih pristaša u Kranjčevicevoj na utakmici protiv Hrvatskog Dragovoljca, a nekoliko stotina na nedavnoj utakmici u Koprivnici. Zanima me kako će sve to izgledati kada Torcida za nekoliko tjedana stane na istok Maksimira!
Zbog čega uvođenje ovog zakona? Jer veliki vođa zbog nekolicine “huligana” ne može u miru popiti kavu na trgu u Zagrebu?! Zar ovo nije izravan napad na naša osnovna prava na slobodno kretanje i okupljanje?
Na kraju se nadam da je sada cjelokupna hrvatska javnost shvatila tko je zapravo Igor Štimac. Žalosno je što joj je tako dugo trebalo. Bilić se zahvaljujući dobrom radu na klupi reprezentacije otisnuo prema raskošnim gažama u Moskvi, a sada u Istanbulu. Neki dan ste opet mogli pročitati kako razbojnika Štimca neki ukrajinski moćnici žele dovesti kao trenera. Priča o novinarima koje je naš bivši izbornik častio po ženevskim i londonskim restoranima je poznata. Plaćanje ručkova u zamjenu za njegove “off the record” ispovjedi da ima dvije nemoralne ponude tamo nekih bogatih inozemnih klubova. Medijska menadžerska mašinerija besprijekorno odrađuje svoj posao, a neki novinari po Splitu to odrade čak za samo koju fetu pršuta.
Istu stvar gledamo i u mladim kategorijama, možda ste pratili Svjetsko prvenstvo do 17 godina, na kojem ste mogli vidjeti sve te velike nove hrvatske zvijezde, zlatnu generaciju Gudelja, koja je krenula u pohod na svjetski tron, a na kraju otišla kući plaćući. Šteta što nam mediji previše dižu tu djecu u nebo pod okriljem menadžerske mašinerije, pa slijede porazi protiv tamo “nekog Uzbekistana” – koji je usput samo prvak Azije.
Od glumatanja nema ništa, držite se reda, rada i discipline… ako ovako nastavite, ići ćete stazama bivšeg mega talenta Tičinovića, koji se izgubio tamo negdje u Skandinaviji.