Hrvatski zakonski labirint koji odobrava pljačku iseljenika

Piše Edi Zelić

S velikim zanimanjem Hrvati u iseljeništvu ovih dana prate rasprave o Zakonu o prebivalištu (Zakon je donosen na 6. sjednici Sabora 14. prosinca 2012. s 86 glasova “za” i 42 “protiv”), koji zahtjeva da se hrvatski građani do 29. prosinca 2013. izjasne o svom prebivalištu te da, u slučaju da većim dijelom godine i trajno borave u inozemstvu, predaju osobne iskaznice odgovornim vlastima koje će se pobrinuti za njihovo poništenje.
Crodnevnik.de je već u nekoliko navrata kritički pisao o dotičnom zakonu iznoseći detalje o njegovim konzekvencijama i prikazujući vrlo jasno da je očito zakonodavac postupio ishitreno i nepromišljeno. Da li se to dogodilo namjerno ili ne, prosudite sami.

Ajmo se ovaj put pozabaviti dodatnim činjenicama, tj. zakonima, i to Zakonom o boravišnoj pristojbi i Zakonom o porezu na dohodak (porez na inozemne mirovine).

Interpretacija spornih Zakona

Uzmimo kao temelj naše male analize klasičan primjer dugogodišnjeg iseljenika koji u Njemačkoj živi već 35 godina i u svoju kuću negdje na hrvatskom Jadranu dolazi po 3-4 tjedna godišnje kako bi tamo proveo ljetni odmor. Tako planira nastaviti, ako ga zdravlje posluži, i idućih 20 godina. Njegov se san o povratku sada, u poodmakloj dobi, više neće ispuniti. Ali možda će se vratiti njegova djeca. Jer ipak je Hrvatska njegova i njihova DOMOVINA. Taj se dakle čovjek iseljenik, prema Zakonu o prebivalištu najkasnije do 29.12.2013. mora odjaviti i predati svoj osobni dokument Republici Hrvatskoj. Ako to ne učini, bit će odjavljen, kako se to lijepo isformuliralo, “po službenoj dužnosti”. U svojoj kući, dakle, ubuduće postaje turist, jer se naravno radi o smještajnom objektu u turističkoj općini ili gradu, a u kojem nema prebivalište.

To potvrđuje i Zakon o boravišnoj pristojbi (NN 152/08), (NN 59/09), (NN 97/13) članak 3., koji kaže:

(1) Boravišnu pristojbu plaćaju:
vlasnik kuće ili stana za odmor u turističkoj općini ili gradu, koji nije smještajni objekt u smislu ovoga Zakona, za sebe i sve osobe koje noće u toj kući ili stanu.

Članak 12.

(1) Vlasnici kuće ili stana za odmor i sve osobe koje noće u toj kući ili stanu boravišnu pristojbu plaćaju po svakom ostvarenom noćenju.

(2) Vlasnik iz stavka 1. ovoga članka i članovi njegove obitelji plaćaju boravišnu pristojbu umanjenu za 70%.

(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka boravišnu pristojbu plaćaju kada u kući ili stanu za odmor u turističkoj općini ili gradu izvan mjesta prebivališta borave u razdoblju glavne sezone.

(4) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, vlasnik kuće ili stana za odmor može, za sebe i članove uže obitelji, boravišnu pristojbu platiti u paušalnom iznosu.

(5) Kućom ili stanom za odmor, u smislu ovoga Zakona smatra se svaka zgrada ili stan koja se koristi povremeno ili sezonski, a koja nije smještajni objekt iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona.

(6) Odredbe stavka 2. i 4. ovoga članka ne primjenjuju se na strane državljane.

(7) Iznimno, odredbe stavka 2. i 4. ovoga članka primjenjuju se na državljane država ugovornica Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru.

Dakle, dragi iseljenici koji se prepoznajete u gore navedenom primjeru, ubuduće kada budete dolazili svojim kućama i domovima na Jadran, nemojte se zaboraviti javiti u nadležnu turističku zajednicu. Tamo platite uredno boravišnu pristojbu i moći ćete se legalno koristiti kućama koje ste desetljećima gradili nadajući se povratku u domovinu, trošeći novac na hrvatski građevni materijal, plaćajući hrvatske izvršitelje građevinskih radova, trčeći po hrvatskim institucijama podmirujući razne lokacijske i građevinske dozvole, komunalne doprinose itd. Kako to nazvati drukčije nego li pljačkom hrvatskih iseljenika?

Kada je porez na mirovinu u pitanju, nije bitno prebivalište

Dodajmo našem malom tumačenju zakona i Zakon o oporezivanju mirovina stečenih u inozemstvu. E, tu su sada stvari malo drukčije:

Naime, Zakon o porezu na dohodak (dakle i na mirovine) navodi da je prebivalište poreznog obveznika ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan. Sic!

Dakle, umirovljenik iz Austrije ili Švicarske, s kojima Hrvatska u ovom trenutku nema potpisane sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a koji većinu godine provodi u inozemstvu, dakle morao bi odjaviti prebivalište, prema Zakonu o dohotku mora plaćati porez na svoju mirovinu, osim u zemlji u kojoj ju je zaradio, dodatno još i u Hrvatskoj!? Smatra se, naime, da i tamo prebiva jer ima kuću ili stan. Ili ipak ne prebiva?
I što sad pitamo hrvatske vlasti? Koji je točan odgovor? Ima li negdje netko džoker publike da ga pitamo ili barem džoker „zovi“ da ga izvučemo iz rukava?

Jesu li Vama, dragi hrvatski političari, hrvatski iseljenici dežurne “krave muzare“? Je li Vi mislite da u iseljeništvu padaju euri s neba? Mislite li da su mirovine koje prosječan radnik zarađuje s ove strane granice toliko izdašne da na njih možete udariti još i Vaš porez? S kojim pravom to uopće činite?
Vrijeme je da se iseljeništvo ujedini i odlučnije postupi braneći svoje stavove i interese i ne mareći za konzekvencije. Ne čine to ni drugi.

foto: Henrik Gerold Vogel  / pixelio.de