Bombastičnim naslovom ovih dana Jutarnji list je prenio rezultate istraživanja Balkanske istraživačke mreže (BIRN) sa sjedištem u Sarajevu o tome kako je Republika Hrvatska platila obranu svojih generala Gotovine, Markača i Čermaka čak 28 milijuna eura. Međutim, postavlja li itko pitanje o odšteti Republici Hrvatskoj zbog krive optužbe i nesposobnosti Carle del Ponte?
Nije to bilo po prvi puta da se istražuju brojke relevantne za cijenu obrane hrvatskih državljana pred ICTY-em. Međutim, zanimljivo je da je izvještavanje novinara najčešće jednostrano, a time i neprofesionalno. U tom smislu treba pročitati i reagiranje odjvetnika Luke Mišetića koji je na svom blogu pod naslovom „The Cost of Prosecution and Defence at the ICTY“ pojasnio da je Hrvatska potrošila ogroman novac za obranu troje ljudi „za koje se pokazalo da su nevini i da su krivo optuženi od strane glavne tužiteljice ICTY-a Carle del Ponte“. Svaki razuman čovjek bi, po Mišetiću, trebao uzeti u obzir pitanje krivnje ali i nevinosti, pogotovo kada se započinju retrospektivne rasprave o koristi ili beskoristi potrošnje milijunskih svota.
Prema Mišetiću bi se troškovi za obranu morali uspoređivati i s troškovima za optužbu, jer se obrana prema statutu ICTY-a ravna prema optužbi odnosno tužiteljstvu i obavezno joj se mora dati dovoljno vremena da se u potpunosti pripremi za obranu protiv svih točki optužbe. Budžeti za tužiteljstvo prema dokumentima UN-a i prema navodima Mišetića bili su sljedeći: 2006-2007: 96 milijuna USD, 2008-2009: 104 milijuna USD, 2010-2011: 80 milijuna USD, 2012-2013: 59 milijuna USD.
Tijekom sedam godina slučaja Gotovina/Markač, tužiteljstvo je imalo na raspolaganju čak više od 300 milijuna američkih dolara. Istina, za sve slučajeve, a ne samo slučaj Ante Gotovine, ali ipak se radi o izuzetno velikoj cifri, a slučaj Gotovina je, kao što znamo, imao prioritet za ICTY. U ekipi tužiteljstva bilo je tako angažirano najmanje deset odvjetnika, dva menadžera slučaja, tri istražitelja, jedan vojni analitičar i neimenovani broj prevoditelja, tumača i drugih suradnika.
Kada se analizira vremenski period od 1995. do 2012. godine, onda Luka Mišetić dolazi do zaključka da je samo za slučaj generala Gotovine utrošena otprilike ista svota novca kako na strani tužiteljstva, tako i na strani obrane. Upravo to i na neki način garantira spomenuti članak 21. statuta ICTY.
Da li bi Hrvatska trebala dobiti refundaciju od Ujedinjenih naroda kao rezultat velike nekompetencije i nesposobnosti Carle del Ponte, koja je krivo optužila nevine djelatnike Hrvatske vojske i bacila ljadu na Domovinski rat i časne branitelje? To je, prema Luki Mišetiću, pitanje kojim bi se trebali ubuduće malo više pozabaviti novinari i predstavnici kojekakvih BIRN-ova.
Tekst i slika Edi Zelić
