Kolekcionar, ljubitelj slika hrvatskih velikana umjetnosti, dipl.ing. Želimir Ilić, prošao je cijeli svijet, jer mu je zelja bila izlagati u New Yorku,Londonu,Milanu,Parizu, Beču,kako bi se na neki način odužio slikarima
MÜNCHEN – Ove godine Europska patentna kuća konvencije München bilježila je 40 godina od osnutka,(1973.-2013.) Tim povodom muenchenski Hrvat Želimir Ilić organizirao je u renomiranoj kući izložbu slika, na kojoj je predstavio četrdeset umjetničkih djela hrvatskih velikana slikarstva. Izložbi je prisustvovao veliki broj Njemaca, ali na žalost, mali broj posjetitelja našeg podneblja, što je posebno rastužilo muenchenskog kipara i slikara Šimunovića. Zbog čega hrvatsko slikarstvo ima trnovit put afirmiranosti u svijetu saznali smo u razgovoru s autorom.
-“Rođen sam u Zagrebu,gdje sam odrastao i l968. godine diplomirao slabu struju na Zavodu za elektroniku pri Sveučilištu za elektrotehniku. Nisam se odmah zaposlio,jer već 1969.godine dobio sam ponudu zaposlenja u Njemačkoj.U svojoj zbirci,čiji temelji datiraju iz djetinjstva, uspio sam prikupiti djela velikana hrvatskog slikarstva 20. i 21. stoljeća.Nakon završenog studija, odmah sam se raspitivao za posao u „bjelom svijetu“ i krenuo za London i Pariz, a ozbiljnu ponudu dobio sam kod Philipsa u Hamburgu.Tih je godina u München došla američka Polugodišnja kuća „Texas instruments“,gdje mi se pružila mogućnost zaposlenja sve do mirovine.
-Kako ste došli do bogate zbirke slika hrvatskih velikana slikarstva?
-Kontakt sa Hrvatskom često se zasnivao na kulturnom nivou, gdje sam se svojim inklinacijama,još u djetinjstavu bavio sa umjetnošću i umjetnicima,koje sam poznavao i odlučio da prikupim lijepa hrvatska djela.Tako sam počeo sakupljati stvari koje su me zanimale.Najprije sam želio imati malu zbirku,koja se kasnje razvila u veću, vrijednih radova.Ti umjetnici u Njemačkoj nemaju tržište ni vrijednost. Međutim,to je bila moja dobra volja-pro bono akcija,da platim poklon njima, a ne kao investicija neke vrijednosti.Kako je zbirka porasla na pedeset radova, pružila mi se mogućnost jedne nove dimenzije,u pribavljanju povijesti hrvatske slikarske umjetnosti. Kako sam poznavao mnoge umjetnike dolazio bih knjima,koji put kupio bih sliku, a koji put ne bih i tako se kod mene stvorila jedna kolekcija, koja je postavila za cilj, da kroz radove određenih slikara opišem njihova djela.
-Sa kojim ste se slikarima družili i kako je došlo do poznanstva ?
-U mojoj obitelji bilo je dosta arhitekata, ali sjećam se. Nekada,studenti arhitekture i umjetnosti, imali su na prvoj godini tečajeve risanja i družili se i tako, bez obzira da li je bila teta ta ili striček onaj upoznavao ljude iz slikarske branše.Sjećam se kad se u Zagrebu gradio „Ruđer Bošković“. Edo Murtić napravio je veliku fresku na zidu pod nazivom „Razbijanje atoma“. Bila je to apstraktna slika. Slučajno su me preko strica, koji je po struci bio arhitekt,doveli tamo, a od mjesta gdje se je slika stvarala više me nisu mogli izvući.Kao mali klinac, razgovarao sam sa Murtićem i postavljao mu pitanja, na koja mi je rado odgovarao, jer je primjetio da taj mali voli i ima smisla za slikarstvo. Poznavao sam i Zvečnjaka, koji je stanovao u blizini. Zatim Otona Glihu,koji je radio skice 60-ih godina prošloga stoljeca na Krku za ciklus „Gromača“.Zatim sam poznavao Kaštelančića iz Splita, koji je bio vrlo dobar slikar i drag i blag čovjek prema mladima.Dosta je pušio,ali to mi nije smetalo. Upoznao sam Šimunovica, drag ,blag i senzibilan,koji je na temu svojih radova, sa malo lijepih riječi mogao ispričati prekrasne priče.
-Da li ste u vezi sakupljanja slika doživjeli koju zgodu ?
-Kada sam se spremao za Njemačku,dosao sam kod Glihe i velim mu. „Gospon Gliha došao sam kupiti jedno Vaše remek djelo i mogu platiti !On se počeo smijati i veli.“ Ti buš u Njemačkoj trebal najprije krevet i stol, a tek onda sliku“.Nisam se dao smesti,jer sam iz ateljea izašao sa velikom slikom iz 1958 godine, kad je Oton Gliha dobio Međunarodnu nagradu, „Guggenheim Inernational World“. Sjećam se i zgode iz 1971., kad sam sa aerodroma Zagreb iznosio sliku Stančića.Carinik me upitao“Da li imate dozvolu za prenos slike u inozemstvo? To moram prijaviti, jer će inače ispasti, da mi svaki tjedan iz zemlje izlazi po jedan naivac.“
-U Europskoj patentnoj kući konvencije,kakav su utisak na Vas ostavili posjetitelji izložbe ?
-Utisak je izvanredan, izvan očekivanja,jer radi se o ljudima „Kluba koji promiče kulturne sadržaje pri Europskom patentnom uredu“ EPA,koji su se enormno zanimali za umjetnost, a prisutni su bili i drugi ljubitelji slikarstva. Poslao sam oko tisuću pozivnica, a odazvalo se oko stotinjak ljudi. Gledao sam reakcije i pitanja koja su postavljali. Postoji enormni interes,oni su se divili lijepoj umjetnosti,jer nije važno da li je ta umjetnost iz Hrvatske ili nije.Umjetnost je vječna, ako zrači i stvara prostor za gledatelja. Patentna kuća broji oko tri tisuće zaposlenika iz različitih zemalja,gdje se moze čuti i hrvatski jezik,te mogu reći da su se oduševili.Oni ne razmišljaju o Hrvatskoj kao maloj zemlji, koja je imala rat, već gledaju na umjetnost koja otvara nove dimenzije, spoznaje i vidike. Hrvatsko slikarstvo u njemačkoj javnosti zanemareno je, iako postoji veza između Zagreba i Mainza,gdje se slikari individualno predstavljaju.Svojevremeno je na dokumentima u Kastlu bio Murtić i taljansko-slovensko-hrvatski slikar Mušić i to je sve. Hrvatsko slikarstvo ima premalo dokumentacije, neki djelovi su netočni, teško ju je sakupiti, ili ne možemo je dobiti. Prošao sam cijeli svijet, jer mi je ćelja bila izlagati u New Yorku, Londonu, Milanu,Parizu,Beču,kako bih se na neki način odužio slikarima,ali i neki ljudi koje sam poznavao rekli su mi da im je žao i da nemaju zanimanje za izložbu,jer o hrvatskim slikarima nema dokumentacije zapisane na engleskom,njemačkom ili francuskom jeziku. Za muenchensku izložbu i katalog na engleskom jeziku (40 Croatian painters-40 years of collecting) uključujući životopise i slike 40 hrvatskih slikara, morao sam se sam pobrinuti, što znači da sam tekstove,osim uvodnika, osobno pripremio.
-Zbog čega je hrvatsko slikarstvo na zapadu nedovoljno plasirano ?
-Ne radi se o plasmanu,već što ljudi vole gledati i na koji način umjetnost doživljavaju.Važna je i promocija.Svjetski muzeji i muzeji manjih gradova, imaju isti sustav vrijednosti kad žele prikazati slikarstvo 20.stoljeća,kad su im na listi Picasso,Monnet i drugi velikani slikarstva, dok slikari malih nacija,koje nemaju tržište, ne mogu biti prisutni.No,ima dobrih naznaka,jer nedavno je Murtića otkupila kuća „Tate Gallery“u Londonu.,“Guggenheim“ u New Yorku otkupili su Vanistu, Murtića „Musee d´ Art Moderne“u Parizu. Ima hrvatskih slika koje se kupe i završe u inozemstvu, ali ne kao tržište.Devedesetih je slikar Mihanović,hiper realista pravio izložbe u Zagrebu, nakon čega je otišao u SAD,gdje mu je kuća “First Fondation“ u New Yorku postigla cijenu 30.000, 50.000 i 100.000 dolara, a meni je takva slika preskupa i nije priča slikarstva 20. stoljeća koja me zanima.
-Koja ste slikarska djela izabrali, iz kojeg vremena datiraju,čime se u mirovini bavite ?
-Za cetrdesetogodišnjicu „Europske patentne kuće konvencije München“ izložio sam slike,koje datiraju iz 1919. do početka apstrakcije 1950.godine s početka prošloga stoljeća,ali i hrvatske moderne.Izložio sam djela Biffela,Franinovića,Glihe, Tartaglia,Dulčića,Hermana,Jordana, Murtića čak tri slike, Šimunovića, Price,Vaniste,Racčcć,Tartaglia,Knifera, Mišea iz 1923 godine, Jersova,cijela grupa Gorgona i druge. Najstarija slika moje zbirke, portret je grofa Egera iz 1849. godine slikara Mihaela Stroja, koji je po Zagrebu portretirao kler i plemstvo.Kako je slika grofa Egera došla u Zagreb ne zna se, ali bila je u vlasništvu obitelji koja je živjela u Gornjem gradu i tako sam sliku kupio.Naime, otkad sam u mirovini dosta putujem, a ujedno se bavim preuređenjem jedne stare obiteljske kuće i vrta u Novom Vinodolskom i sređivanjem podataka moje zbirke, kako bih i dalje mogao izlagati po svijetu“.
Silvano Jelenić
