Hrvatski svjetski kongres pokrenuo je globalnu peticiju za razjašnjavanje ubojstava nad Hrvatima širom svijeta i za izručenje J. Perkovića i Z. Mustača njemačkom sudstvu. Evo što piše u peticiji, koju možete elektronski ispuniti i potpisati pod ovom poveznicom: http://www.crowc.org/peticija
Potpisujući ovu peticiju upućujemo svoje apele i zahtjeve:
a) Europskom parlamentu, Europskom vijeću, Vijeću Europske unije, Europskoj komisiji, Vrhovnom sudu EU itd., koje sukladno rezoluciji Europskog Parlamenta „O savjesti Europe i totalitarizmu“ iz 2009. te „Rezolucije Vijeća Europe 1481 o potrebi medjunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ pozivamo da se u Hrvatskoj zauzmu za suočavanje s komunističkim zločinima kao i za izručenje bivšeg generala tajne službe Josipa Perkovića. Apeliramo na EU da zahtijeva otvaranje policijskih i vojnih dosjea zemalja bivše Jugoslavije.
b) Parlamentima, vladama i sudskim organima zemalja u kojima su ubijani hrvatski politički emigranti: Kao gradjani i članovi europske demokratske obitelji ali i drugih useljeničkih zemalja imamo pravo na potpuno razjašnjavanje ubojstava koja je nad hrvatskim političkim emigrantima u gore navedenim zemljama izvršila jugoslavenska tajna služba. Kao najmladja članica Europske unije upućeni smo na pomoć europske demokratske javnosti. Podržavamo europski zahtjev za izručenjem koji je podnijelo njemačko sudstvo, te se nadamo da će proces na kojem će slučaj Perković biti dosljedno razjašnjen, biti proveden u toj zemlji, obzirom da u današnjoj Hrvatskoj zbog neprovedene lustracije nije moguć objektivan i pravedan sudski postupak.
c) Hrvatskom saboru, hrvatskoj vladi i hrvatskim sudskim organima: Svojim potpisima tražimo zakon u lustraciji te stvaranje društvenih i znanstvenih pretpostavki, koje bi omogućile objetkivnu ocjenu prošlosti te bezrezervno suočavanje s njom, bez čega nigdje pa tako ni u Hrvatskoj nije moguća demokratska sadašnjost i budućnost. Mnogi hrvatski gradjani i danas, ne bez razloga, strahuju od starih struktura i veza iz vremena komunističke strahovlade. Stoga se odlučno pridružujemo borbi svih demokratskih građanskih inicijativa u Hrvatskoj i inozemstvu, kojima je cilj bolja i demokratskija Hrvatska u Europi.
Peticija za razjašnjavanje ubojstava koja je jugoslavenska tajna služba UDBA sprovodila nad hrvatskim političkim neistomišljenicima u Hrvatskoj i širom svijeta.
Za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom sudstvu
Pozadina:
Neosporna je činjenica da je komunističko vodstvo Jugoslavije u Beogradu svojim neistomišljenicima, medju kojima su se posebno isticali hrvatski politički emigranti, zbog njihova političkog uvjerenja nijekala osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na život. Tako je Jugoslavija izvršila jednu od najdužih serija nerazjašnjenih ubojstava počinjenih nakon drugog svjetskog rata. Svoj krvavi trag ta je država ostavila po cijelom svijetu, pogotovo u zapadnim državama, i pri tome pokazala neviđenu okrutnost. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je jugoslavenska tajna služba u razdoblju 1945.-1989. dala umoriti ukupno ca. 100 političkih emigranata širom svijeta. Takodjer treba uzeti u obzir više od 20 pokušaja ubojstva kao i nekoliko otmica i nestalih, tako da je Jugoslavija likvidirala približno dvostruko više svojih emigranata nego sve države Istočnog bloka zajedno. Samo u Njemačkoj ubijeno je najmanje 37 hrvatskih emigranata, šest u Italiji, po pet u Francuskoj, Kanadi i SAD, a u Argentini troje. Titova mašinerija smrti harala je takodjer i Austrijom, Engleskom, Španjolskom, Švedskom, Belgijom, Danskom, Švicarskom, Južnom Afrikom i Australijom. Osim nekoliko sudskih procesa, npr. u Njemačkoj i Škotskoj, do sada još ništa nije učinjeno kako bi se barem donekle rasvijetlilo to mračno poglavlje ne samo hrvatske nego i europske pa prema tome i svjetske povijesti. Jugoslavenski državni teror je postao toliko očit, da je libijski predsjednik Gaddafi svojevremeno u intervju SPIEGEL-u rekao: “Tito šalje svoje izvršitelje u Njemačku, gdje ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali Titov ugled u Njemačkoj nije bio narušavan. Zašto Tito to smije činiti, a ja to ne bih smio?”
Likvidacije disidenata u inozemstvu koji su se suprotstavljali jugo-režimu dovodeći u pitanje legitimet jugoslavenske države i njezine totalitarne državne stranke, smatrana su „legitimnim sredstvom“ u svrhu očuvanja vlasti. Da bi se dospjelo na UDB-inu crnu listu, u većini slučajeva je bilo dovoljno javno kritizirati režim, biti istaknutiji član neke emigrantske udruge ili skupine, makar one djelovale potpuno u skladu sa zakonom dotičnih država, ili se pak zauzimati za neovisnu, demokratsku Hrvatsku. Svoj život su stavljali na kocku i svi oni koji su bilo što objavljivali o Bleiburgu, Golom Otoku ili o načinu na koji je ugušeno „Hrvatsko proljeće“. Neki su životom platili i samo kritiziranje bogaćenja komunističke oligarhije u jugoslavenskoj državi.
U svojim oružanim akcijama protiv iseljenika jugoslavenski se vojni i policijski aparat služio brojnim sredstvima: uhođenjem, infiltracijom, prisluškivanjem, praćenjem, otmicama, podmićivanjem, inscenacijama kao i svim oblicima promidžbe i psiholoških intervencija, tako da je gotovo cijela hrvatska politička emigrantska scena bila infiltrirana UDB-inim doušnicima. Stoga je medju Hrvatima koji su pobjegli na Zapad vladao veliki strah i veliko medjusobno nepovjerenje, pogotovo obzirom da se UDBA nije oslanjala samo na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva nego i na jugoslavenske klubove i udruge. Voditelji i namještenici jugoslavenskih turističkih agencija, hotela i novina često su takodjer bili instrumenti u rukama UDB-e. Kod izvršavanja ubojstava jugoslavenska je tajna policija sustavno korstila i usluge kriminalnih krugova. S obzirom na ubilačko haranje jedne čitave državne mašinerije i većinom uskraćene zaštite i samo ograničene volje za istragama sa strane zapadnih država domaćina, nekoliko pojedinih režimskih protivnika bili su prisiljeni također odgovoriti sa nasiljem.
Do dana današnjeg nije uslijedila gotovo nikakva zadovoljština za žrtve odnosno njihove obitelji. Unatoč europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, u Hrvatskoj do sada nije bilo niti jedne osude, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodno šeću po hrvatskim gradovima. Utjecajni politički krugovi iz vremena komunističke vladavine na sve moguće načine spriječavaju depolitizirano suočavanje s ovim zločinima i objektivno istraživa-nje vremena totalitarnih sustava, kakvo se provelo u drugim državama bivšeg komunistitčkog istočnog bloka.
Posebno jasno to je do izražaja došlo u novije vrijeme, nakon što je Njemačka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. (i njegov sin Damir, koji je nakon očevog ubojstva bio pobjegao u Kanadu, pronađen je 1987. ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima) od Hrvatske tražila izručenje bivših generala jugoslavenske tajne službe Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i drugih. Samo nekoliko dana prije hrvatskog pristupanja Europskoj uniji Hrvatski je sabor, u kojem prevladavaju zastupnici vladajuće stranke SDP, po hitnom postupku donio posebni zakon kojim se ograničava primjena europskog uhitbenog naloga („Lex Perković“). Nakon te „teške povrede pravne stečevine EU“, kako je taj čin nazvala Viviane Reding, dopredsjednica Europske komisije zadužena za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo, slijedio je ozbiljan sukob s EU koja je čak pokrenula sankcije.
Za ovakvo protupravno i nedemokratsko ponašanje postoji više različitih motiva: Postkomunističke strukture u strankama, sudstvu, medijima i gospodarstvu ne žele da istina o komunističkoj prošlosti dođe u javnost, jer bi to značilo kompromitaciju njihovih očeva, kako ideoloških tako i bioloških. Vladajući socijaldemokrati kao pravna sljednica bivše komunističke stranke ondašnje SR Hrvatske (CKSKH) moraju računati s javnim obznanjivanjem nalogodavaca tih ubojstava kao i s plaćanjem visokih odštetnih iznosa. Proces protiv Perkovića u Njemačkoj bi mogao napredovati na principu krunskog svjedoka te tako na svjetlo dana izbaciti imena mnogih daljnjih sudionika, koji su bili upleteni u rad Titove mašinerije smrti (ali koja nažalost nije prestala njegovom vlastitom smrću 1980.) a danas još uvijek vladaju.
Jedina nada za hrvatski narod su Europska unija odnosno zapadne demokracije. Ovom peticijom nipošto ne želimo ni na koji način štetiti Hrvatskoj nego naprotiv želimo dati svoj doprinos na putu prema demokratizaciji hrvatskog društva koju smatramo životno važnom za Hrvatsku te se u tom smislu istodobno zalažemo za odštetu žrtvama političke represije.
