Procesuiranje ratnih zločina silovanja ključni je problem u Hrvatskoj, u BH i drugim državama koje su prošle ratove i ova inicijativa ima za cilj doprinijeti učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina silovanja
Prošlog mjeseca u organizaciji Ministarstva odbrane BiH, uz potporu veleposlanstava Ujedinjenog Kraljevstva i Kraljevine Norveške u Sarajevu je održana konferencija “Prevencija seksualnog nasilja u sukobima – osnaživanje uloge regionalnih snaga sigurnosti u operacijama podrške miru” na kojoj je najavljeno formiranje centra za obuku za prevenciju seksualnog nasilja u oružanim sukobima te predstavljen novi model obuke za vojnike i policajce iz regije koji će odlaziti u mirovne misije UN-a.
Dio je to globalne kampanje protiv seksualnog nasilja u ratu koju su, u svibnju 2012. pokrenuli šef britanske diplomacije William Hague i posebna izaslanica UNHCR-a Angeline Jolie. Jedan od povoda pokretanja kampanje je i njen film „U zemlji krvi i meda” koji govori o silovanjima u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ministar Hague posebno zgrožen malim brojem presuda za silovanja s obzirom na opseg zločina, nakon posjete BH 1. travnja 2014., izjavio je za BBC: „Vjerujem da će naš plan da se donesu novi međunarodni standardi za provođenje istrage i gonjenje počinitelja ratnog zločina silovanja pomoći ne samo u prevenciji takvih zločina nego i pravosuđu u učinkovitijem procesuiranju već počinjenih zločina.”
Procesuiranje ratnih zločina silovanja ključni je problem u Hrvatskoj, u BH i drugim državama koje su prošle ratove i ova inicijativa ima za cilj doprinijeti učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina silovanja. Mnoge žrtve u Hrvatskoj, posebice u gradu Vukovaru, zbog neučinkovitog pravosuđa prisiljene su gledati svoje silovatelje na slobodi i tako su zapravo osuđene na doživotnu traumu. Koliko je to ozbiljan problem vidi se i iz izjave Kolinde Grabar-Kitarović, pomoćnice generalnog sekretara NATO za javnu diplomaciju, nakon završetka Konferencije: „Duboko se stidim zbog toga što žrtve nasilja na hrvatskim ulicama moraju prelaziti na drugu stranu ceste da bi izbjegle susret sa svojim silovateljom”.
U međuvremenu 24. rujna, 2013., na zasjedanju Generalne skupštine UN-a donesena je Deklaracija o obavezi sprečavanja seksualnog nasilja u sukobima i izrađen novi međunarodni protokol o istraživanju i dokumentiranju seksualnog nasilja u oružanim konfliktima kojeg će ministar Hague predstaviti ovog lipnja na summitu u Londonu.
Dug je bio put od prvog kodeksa protiv silovanja u ratu donesenog tokom Američkog građanskog rata u 19. stoljeću (The Leiber Code) preko Ženevske konvencije 1949., suđenja u Nürnbergu te na vojnom sudu u Tokyju na kojem se po prvi puta izrijekom spominje silovanje ali u kategoriji zločina protiv čovječnosti. Tek na međunarodnim sudištima za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i ratne zločine u Ruandi (ICTR) silovanje u oružanim sukobima je definirano kao ratni zločin. Prekretnicu u međunarodnoj sudskoj praksi predstavljaju presuda za genocid u slučaju Akayesu na ICTR u kojoj je silovanje definirano kao komponenta genocida te presuda haškog suda u slučaju Furudžija kao prva presuda isključivo za ratni zločin silovanja.
Ali, što je na Konferenciji u Sarajevu radila ministrica vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Vesna Pusić?!
Žena koja je 2012., silovane žene iz Vukovara pozvala da stanu na čelo gay parade u Splitu ovim riječima: ‘Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Pride-u !’ Da, Vesna Pusić je hrvatskim ženama žrtvama silovanja u ratu poručila kako je ratni zločin silovanja jednak potencijalnoj opasnosti za pripadnike drugačije seksualne orijentacije. Hrvatska javnost bila je zgranuta, brojne udruge iz Domovinskog rata, javne osobe i obični građani tražili su da ministrica odstupi, no njihov se glas jedva čuo, silenzio stampa prekrila je ovaj najsramotniji gaf nekog ministra od osamostaljenja Republike Hrvatske. A sve što su te žene htjele jest zamoliti ministricu Pusić da poradi na internacionalizaciji tog problema, da iskoristi bilateralne susrete s kolegama iz Srbije i BIH, državama u kojima žive ili se skrivaju pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih formacija, a čije su žrtve one bile. U čemu su pogriješile? Možda u timingu, jer je u ožujku te godine Srbija dobila status kandidata za Europsku uniju.
Je li gđa Pusić hladnokrvno procijenila da nije zgodan trenutak da primi žrtve silovanja to nikad nećemo znati.
Nije to bilo prvi puta da ministrica Vesna Pusić instrumentalizira ratni zločin silovanja: 2006. u hrvatskom Saboru optužila je tadašnjeg suca Ustavnog suda RH, Vicu Vukojevića za silovanje jedne Muslimanke u logoru u BH. Iako je za to saznala još krajem 90-tih, kada je bivši predsjednik Stjepan Mesić odnekud izvukao knjigu koje je autor navodna žrtva, ministrica Pusić se naglo zainteresirala za „slučaj” tek 2006., neposredno nakon svjedočenja suca Vukojevića na sudu u Münchenu u postupku suđenja Krunoslavu Pratesu za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Nakon što je 2011. završena istraga švedskih, američkih i bosanskih vlasti koja je utvrdila da ta ženska osoba ne postoji i da je knjiga najvjerojatnije proizvod bosanske sigurnosno-obavještajne službe AID, Pusić je zašutjela!
Za petogodišnji pakao kroz kojeg je prošla obitelj Vukojević nije se ispričala. I dok je manipulacija ratnim zločinom silovanja ovdje imala za cilj kompromitirati vjerodostojnost suca Vukojevića kao svjedoka, poziv ženama žrtvama silovanja da se stave na čelo gay parade bio je u funkciji bildanja vlastite popularnosti pri tijelima Europske unije te skupljanja političkih bodova kod gay populacije. Treba li uopće objašnjavati kako se niti jedan političar koji ima imalo političke pameti– ali i zrnce ljudskosti – nikad ne bi upuštao u manipuliranje žrtvama ratnog zločina bilo koje vrste, a posebice ne silovanja.
Mnoge vrijedne inicijative ne bi polučile uspjeh da ih ne promoviraju osobe iz političkih ili umjetničkih krugova jer one osiguravaju globalnu visibility projekta i financije. Na žalost, ponekad se izgubi iz vida koliko je važno da je moralni integritet ljudi involviranih u neki projekt ako ne besprijekoran, onda u najmanju ruku solidan. To osobito vrijedi za kampanje vezane uz ljudska prava. Ministar Hague, inicijator ove globalne kampanje, čovjek je besprijekorne političke biografije; primjerice, njegova knjiga o životu filantropa Williama Wilberforcea zahvaljujući kojem je početkom 19. stoljeća u većini zemalja britanskog carstva donesen Zakon o ukidanju ropstva i njegova najava 2010., kada je imenovan državnim tajnikom u vladi Davida Camerona, da će se ozbiljno angažirati u području ljudskih prava, dovoljno govore o njegovom integritetu. Angelina Jolie je također dobar izbor; omiljena kao glumica, usvajanjem nekoliko djece iz raznih država pokazala je i svoju humanost. No, ministrica Pusić koja se na temi ratnog zločina silovanja teško iskompromitirala ne predstavlja dobar izbor. Je li ministar Hague svjestan da, predloživši ju za jednu od promotora kampanje, na neki način kompromitira cijeli projekt? Njegova je dužnost kao inicijatora kampanje, osigurati da u nju budu uključene osobe kojima žrtve ratnog zločina silovanja mogu vjerovati. Ministrica Pusić nije ta osoba. Ali važno da se s ministrom Fredom Matićem uslikala s Angelinom Jolie u Sarajevu i objavila tu fotografiju brže bolje na Twitteru…(vidi foto gore)
„Strašna je spoznaja da neke zločince nećemo moći kazniti jer mnogi koji su preživjeli silovanje, a to se posebno odnosi na muškarce, ne žele progovoriti i prolaziti kroz traumu svjedočenja na sudovima.” izjavila je za Objektiv Predsjednica udruge „Žene u Domovinskom ratu” Marija Slišković. “Zato je ova inicijativa veoma važna i ponosna sam što je i Hrvatska, budući smo prikupili i objavili brojna svjedočanstva te uspjeli razotkriti većinu zločina, doprinijela ovoj inicijativi. Svi oni koji se bave problematikom ratnih zločina silovanja ne smiju stati dok se i posljednji dostupni zločinac ne procesuira. Moramo se ugledati na Židove koji, iako su prošla desetljeća od Holokausta, ne posustaju dok ne pronađu i posljednjeg živućeg zločinca. Oni najbolje znaju što je to istinska patnja.” (cd/Vedrana Milas objekiv za Hrvatsku koja misli)
