Još 18. svibnja, tijekom svojeg posjeta Cerni gdje su bili smješteni evakuirani mještani županjske Posavine premijer Zoran Milanović najavio je istragu oko odgovornosti svih koji su bili uključeni u upravljanje krizom zbog poplave. Razumljivo je da se to ne radi dok kriza traje, no voda se iz poplavljenih područja povukla, krenula je i obnova poplavljenih kuća, ali naš premijer i dalje šuti.
Vjerujem da shvaća da je utvrđivanje odgovornosti i eventualne smjene nesposobnih i nekompetentnih pojedinaca u „zapovjednom lancu“ nešto naprosto nužno ako se želi spriječiti ponavljanje istog scenarija u nekoj budućoj katastrofi.
Hrvatska javnost danima je preko mainstream medija pratila prepucavanja oko popisa poplavljenih osoba na relaciji Vlada – Crveni križ – županijski stožeri za zaštitu i spašavanje – čelnici općina, uz insinuacije Vlade kako je do kašnjenja s podjelom novca poplavljenima došlo zbog toga što u CK „kolo vode“ članovi opozicije. Kada se na kraju pokazalo da je usklađivanje popisa između MUP-a, županijskih i općinskih stožera ipak nužno, premijer se zadovoljio tek izjavom da se radilo o „malom nesporazumu“ i možebitnom politikantstvu od strane CK-a. Naravno, nije našao za shodno objasniti zbog čega Vlada nije odgovorila na pismo CK-a od 7. lipnja u kojem se od nje tražilo formiranje tijela za koordinaciju izrade točnih popisa i kriterija za dodjelu pomoći.
Na kraju je, zbog pritiska javnosti, CK donio de facto jako lošu poslovnu odluku: podijeliti će se sav novac u gotovini iako to nije praksa niti jednog Crvenog križa u svijetu. Tako je plan da se od prikupljenih 62 milijuna kuna, 50 milijuna donacija hrvatskih tvrtki iskoristi za nabavku opreme čime bi građani dobili i do tri puta veću vrijednost – jer pojedinci neće moći kupiti opremu za kuću po istoj cijeni kao CK – neslavno propao, hrvatske tvrtke, od kojih su mnoge već dale ponude za opremanje kuća ostale su bez posla, a građani su izgubili povjerenje u CK. U cijeloj ovoj mučnoj priči, najveći gubitnici su oni koji su u poplavi već ionako sve izgubili.
Usprkos propustima i kašnjenjima od strane Crvenog križa, teško se oteti dojmu da je cijela kampanja protiv CK odrađena s ciljem da se skrene pažnja s ozbiljnih propusta Vlade. Stječe se dojam da je premijer Milanović kalkulirao kako će, prinijevši naciji „žrtvu“ tj. Crveni Križ pitanje istrage oko odgovornosti svih involviranih u upravljanje krizom, elegantno skinuti s dnevnog reda.
Nisam sigurna da će mu to proći i da će hrvatska javnost to dozvoliti.
Pet izgubljenih ljudskih života, od čega dva samoubojstva, možda ne bi bili izgubljeni da nije zakazala struka; Hrvatske vode i njihova kriva procjena rizika i Stožer Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS) koji nije u potpunosti ispunio svoju zadaću, ali i pojedini ministri.
Nejasne odluke i intervencija predsjednika
Dana 20. svibnja potpredsjednica Vlade ministrica socijalne skrbi Milanka Opačić za HRT će izjaviti da Hrvatskoj ne treba nikakav nacionalni krizni stožer za koordinaciju, iako ju je situacija na terenu već tada demantirala, a samo dva dana nakon toga Vlada je formirala krizni stožer.
Tko je donio odluku da nije potrebno formirati Nacionalni krizni stožer, odnosno zašto je vladajućima trebalo toliko dugo da shvate da lokalni stožeri nisu u stanju adekvatno provoditi zaštitu i spašavanje na terenu?
Selo Soljane, primjerice, spasili su mještani i dobrovoljci, jer su, zahvaljujući poznavanju topografije terena, prokopali kanale i napravili nasipe te preusmjerili vodu u šumu. Sela Strošinci, Posavski Podgajci i Đurići nisu morala biti poplavljena da je Vlada na vrijeme organizirala obranu – i ovdje su se ljudi sami organizirali, koristili svoje traktore i kamione za prijevoz vreća s pijeskom, sami plaćali benzin, kupovali gumene čizme i još mnogo toga. Ali bez sumnje je najgore to što je na pojedinim lokacijama i u pojedinim vremenskim intervalima nedostajalo ono osnovno za spas od nadiranja vode: pijeska i vreća za pijesak! I napokon, zar je zaista moralo doći do toga da predsjednik Ivo Josipović osobno mora intervenirati da se na teren puste timovi ronilaca, koji su danima čekali spremni i pod punom opremom?
Neodgovorena pitanja
Sada, kada je najgore prošlo, Vlada je hrvatskim građanima dužna odgovore na nekoliko pitanja. Prvo: i dan-danas građanima nije jasno zašto Hrvatska nije kao Srbija i BiH tražila pomoć kroz Europski mehanizam civilne zaštite (EU Civil Protection Mechanism) i na temelju čega je to Vlada već prvog dana poplave procijenila da se možemo sami nositi sa situacijom?
Hrvatskoj nije trebalo mnogo, kao Srbiji i BH, no već nekoliko timova za spašavanje i nešto opreme u prvim danima krize moglo je biti presudno za bolje rezultate akcija spašavanja; npr. timovi s vozilima za evakuaciju stočnog fonda, a osobito strojevi za punjenje vreća pijeskom s kapacitetom 1000 vreća na sat kakve je Uprava za vode iz Nizozemske, upravo kroz Europski mehanizam civilne zaštite ponudila Velikoj Britaniji za vrijeme poplave početkom ove godine.
Drugo: Ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić još 18. svibnja, u trenutku kada vodene bujice ruše sve pred sobom i kad nitko ni u Srbiji, ni u Bosni ni u Hrvatskoj nema pojma kolike će štete biti, srbijanskom kolegi Aleksandru Dačiću šalje sms s prijedlogom za zajedničko apliciranje za sredstva iz Europskog fonda solidarnosti (EUSF) umjesto da hrvatskoj javnosti objasni što ako štete u Slavoniji ne pređu prag od 254.229 milijuna eura (0,64 BDP-a), a Srbija dosegne potreban prag – što je, s obzirom na razmjere katastrofe bilo izvjesno – te odluči aplicirati samostalno? I doista, već 22. svibnja ministar Dačić će, u svezi s njenom ponudom, izjaviti za srpski tisak da „ta tema nije više razrađivana“ a samo dan kasnije, ministrica bez portfelja za evropske integracije Republike Srbije Jadranka Joksimović potvrdit će da će Srbija za sredstva iz EUSF-a aplicirati sama, premda će njihova vlada tek 8. srpnja službeno objaviti podatke o ukupnoj šteti od poplava (1,53 milijarde eura, od čega na infrastrukturu otpada 192,1 milijuna eura).
Ministrica Pusić je trebala odmah informirati javnost da će Hrvatska za sredstva iz EUSF-a aplicirati samo s BiH.
Delegacija EU u Sarajevu objavila je 9. srpnja ukupan iznos šteta od poplava (preko 2 milijarde eura). Postavlja se pitanje: a kada će hrvatska Vlada konačno službeno objaviti ukupan iznos šteta? Također, da je ministrica Pusić hrvatskoj javnosti jasno rekla da se sredstva koja je MVPEI uputio Srbiji i BiH (po 100.000 eura) iz fonda za međunarodnu pomoć, zbog strogih pravila EU-e ne mogu koristiti za interne potrebe, izbjeglo bi se razumljivi revolt hrvatske javnosti.
Treće: Što je hrvatska Vlada učinila kako bi hrvatski građani znali koliko je ukupno prikupljenih financijskih donacija iz različitih izvora? Vlada Republike Srbije je, primjerice, već u prvim danima katastrofe oformila Kancelariju za pomoć i obnovu područja pogođenih poplavama kao središnje mjesto u koje stižu sve novčane donacije iz zemlje i inozemstva, ministarstvo financija na web stranici objavljuje ažurirano stanje kunskog i deviznog računa na koje se vrše uplate, a otvoren je i poseban račun za uplate putem Pay Pal servisa kako bi se osigurao brži dotok novčane pomoći, posebno iz dijaspore.
Nonšalantni premijer i vlada
U pravilu, kažu politički stručnjaci, nacionalne katastrofe favoriziraju trenutačne nositelje vlasti. Ali ne i u Hrvatskoj. Svoju ionako lošu poziciju, vladajući su dodatno srozali pokazavši da ne znaju što znači pametno upravljanje krizom. Dok je naša Vlada, uz smiješak za TV kamere prilikom ukrcavanja u kombije za odlazak na kriznu sjednicu Vlade u Županji – nota bene, pet dana nakon početka poplave! – kao da idu na kakav dernek na slavonski salaš, u Beogradu je već održana sjednica Republičkog štaba za izvanredne situacije, premijer Aleksandar Vučić već je organizirao prvi međunarodni donatorski sastanak i najavio okvirni datum za slijedeći!
Nesnalaženje Vlade, ali još više nonšalantno ponašanje premijera Zorana Milanovića koji u trenutku kada je pola zemlje poplavljeno obilazi stranačke predizborne skupove i slaže križaljke za izbore za parlament EU-a, ali nema vremena održati barem jednu konferenciju za tisak na kojoj bi informirao javnost o akcijama koje Vlada poduzima, zgranulo je cijelu naciju. Istina, svratio je i u Gunju i to je u redu no, možda je trebao bolje procijeniti situaciju, zadržati se kraće kako angažiranim timovima ne bi oduzimao dragocjeno vrijeme za spašavanje preostalih životinja.
Crisis management i pametni vođe
Za vrijeme poplava koje su zahvatile južne krajeve Velike Britanije početkom 2014., premijer David Cameron od prvog je dana preuzeo punu operativnu odgovornost, otkazao posjet Izraelu i Palestini, svako toliko obraćao se naciji putem televizije objašnjavajući što se sve radi na terenu a odbor za krizne situacije, Cobra, u mjesec dana održao je 21 sjednicu. I to ne preko „pametnih telefona“.
Ovo bi moglo biti gadno, poručio je naciji Barack Obama, uoči razorne oluje Sandy koja je 2012. zahvatila Istočnu obalu SAD-a i iako su za samo 9 dana slijedili predsjednički izbori – a protukandidat Mitt Romney puhao mu je za vratom – otkazao je predizborne skupove i krenuo u mjesta gdje se očekivao najjači udar porazgovarati s čelnim ljudima kao i sa šefovima Državne agencije za upravljanje kriznim situacijama. Nakon što se osobno uvjerio da je sve pod kontrolom, naciji je putem TV-ja objavio da je država potpuno spremna upravljati nadolazećom krizom. Upravljanje krizom je bilo toliko uspješno da su čak i republikanci pohvalili federalne napore.
U kolovozu godine 2002. kada su Njemačku pogodile najgore poplave u posljednjih 120 godina, kancelar Gerhard Schröder odmah je krenuo u akciju – u visokim gumenim čizmama i kabanici svakodnevno je obilazio poplavljena područja, nadzirao organiziranje radnih brigada za izradu nasipa, formirao stručne timove koji su u samo nekoliko dana izradili nacrt plana rekonstrukcije i, uz sve to, održavao konferencije za tisak na kojima je građane obavještavao o situaciji na terenu. Vještim upravljanjem krizom i sigurnom rukom pravog vođe, Schröder je održao moral nacije na visini i pri tome tjedan dana uoči izbora spasio SPD od sigurnog poraza od Edmunda Stoibera i njegove CDU/CSU.
Naučiti lekcije
Nakon velikih poplava 1997. Poljska je shvatila da je njen sustav upravljanja kriznom nefunkcionalan, a najslabija karika je bila ono ključno u svim krizama: koordinacija službi za upravljanje krizom. Vlada je „naučila lekcije“ i odmah se dala na ozbiljne izmjene u sustavu za upravljanja krizom, što joj je pomoglo da još razornije poplave koje su Poljsku pogodile 2010. dočeka spremna. Ali, nespremnim se pokazao premijer Donald Tusk – odbio je proglasiti elementarnu opasnost jer su uskoro slijedili izbori, a prema poljskom zakonu, u kriznim situacijama izbori se moraju odgoditi. Ipak, uspio je kompenzirati štetu po svoj imidž podijelivši onima koji su najviše stradali po 1800 Eura.
Nakon poplava 2014., britanski premijer Cameron obišao je sva područja koja su bila poplavljena kako bi, kroz razgovore s lokalnim čelnicima i stanovnicima, prikupio informacije o propustima kojih je, usprkos dobroj organizaciji, ipak bilo. Premijer je naciji poručio da je država „naučila lekcije“ te da će poraditi na poboljšanju sustava obrane od poplava, a ministar obrane Philip Hammond uputio je javnosti ispriku što nije poslao vojsku dva dana ranije.
Što dakle, premijer Milanović sada treba poduzeti: inzistirati na istrazi i osigurati da svi – bez obzira iz koje stranke ili iz kojeg ešalona bili – „nauče lekcije“ te potom javnosti podnijeti izvješće o rezultatima istrage.
Slijedeći korak je inicirati izradu nove strategije za pametno upravljanje krizom ili popraviti slabe točke u postojećoj.
Sustav obrane i spašavanja(disaster response) treba biti organiziran za 21. stoljeće, a ne da država i dalje računa na solidarnost ljudi, rad volontera, branitelja i lokalnog stanovništva.
