Šibenik je oduvijek bio grad košarke, grad Dražena Petrovića, slavne Šibenke, evo nedavno se još jedan Šibenčanin, Neven Spahija, probio na NBA tržištu i postat će pomoćni trener Atlanta Hawksa. No ovdje je riječ o čovjeku koji je s košarkom prošao po cijelom svijetu, Toniju Radiću. Novi trener regionalligaša iz Fellbacha, gdje je pokrenut projekt stvaranja profesionalne momčadi na širem području Stuttgarta.
Prije početka sezone iskoristili smo priliku i popričali s hrvatskim trenerom.
Razgovarao Jurica Zelić:
Gospodine Radić dobro došli u Fellbach, recite nam kako ste došli do Fellbach-a? Klub je krenuo u zbilja ambiciozan projekt, koji su ciljevi?
Moj bivši igrač iz Bundeslige me kontaktirao i rekao da u Fellbachu imaju dosta ambiciozan projekt – klub koji sa svojom organizacijom želi ići u Bundesligu i to je meni bio izazov za koji mislim da je interestan i zato sam odlučio krenuti ovim korakom. Normalno da se nadamo da će sve to ići u smjeru kakvom treba.
Vaša trenerska biografija je zbilja impozantna. Bili ste trener kod Los Angeles Clippersa u Summer League (Ljetna liga), radili u Rusiji, Njemačkoj prvoj ligi itd. Možete li nam reći po čemu se razlikuje europska i američka košarka? Zar su oni toliko jači i bolji od ostatka? Kako Vam se činio rad u NBA-u?
Sigurno da je to je označilo moju karijeru, jer sam puno investirao u znanje i tražio sam uvijek neke nove motive i mjesta gdje bi mogao usavršavat svoje znanje. U Americi sam bio godinu dana na High Schoolu i u Rusiji sam bio prvi stranac koji je radio za Rusku Federaciju, u Njemačkoj, Luksemburgu i po ti zemljama sam dosta pratio seminare i educirao se na taj način.
Dobro, Amerika je kontinent, ovo što se igraju Svjetska prvenstva tu 50 država predstavlja jednu, tako da to ne bi bila tolika razlika da ovih 28 predstavlja Europu. Fizikalci jesu, jer ti tamnoputi igrači imaju fantastične predispozicije što se košarke tiče. Njihov organizacijski nivo je puno bolji i oni izvlaču iz velike mase što nije situacija kod nas. U nas financijski uvjeti često diktiraju u kojem će se smjeru što razvijati. Ako imaš financijsku podršku i logističku organizaciju onda je to skroz drugi svijet. Što se tiče NBA, to je stvarno blagoslov što sam imao priliku vidjeti sve to, kako to tamo funkcionira iznutra. Velika skupina ljudi se brine o apsolutno svemu, tako da ti je jednostavno sve servisirano, tvoje je samo da si fokusiran na svoj dio posla. Zna se točno tko što radi, tko što doprinosi i tko je koliko plaćen.
Gdje se po Vašem mišljenju zapravo nalazi hrvatska košarka? Mlađi uzrasti su kontinuirano u vrhu, redovito uzimaju odličja u Europi a na klupskoj sceni nas nema nigdje. Cibona se jedva izvukla, Šibenik, Zadar i Split se jedva spašavaju odnosno još uvijek bore protiv stečaja.
A mi smo tu u nekoj hemisferi. U biti nas su pogodili različiti problemi, normalno već spomenuta financijska situacija dosta uvjetuje hoće li neki klubovi u Hrvatskoj imati kupiti kvalitetnije igrače, npr. neki igrači koji po svom talentu idu igrati vanka, mogli bi u Hrvatskoj igrati za te novce. To je financijski dio, ali to nije srž našeg problema. Srž našeg problema je što mi ne radimo dovoljno kvalitetno koliko bi trebali radit s obzirom na talent koji posjedujemo. To je po meni osnovni problem jer nemoguće je da Hrvatska koja je toliko talentirana zemlja nemože stvorit četiri, pet playmakera.Mi imamo problem oko stvaranja igrača, jer zašto osvajamo medalje, jer imamo vrhunske talente i oni su na tom nivou u prednosti u odnosu na druge zemlje, zbog svog talenta. Ali kad dođe u pitanje rad i seniorska košarka, onda se ti igrači gube jer mi nismo došli do sustava kako uklopiti jednog mladog igrača u profesionalni ritam. U biti je košarka u Hrvatskoj poluprofesionalan sport, jer radi samo Cedevita koja ima svoj kapital. Ovi drugi svi ovise o nečijoj dobroj volji i to nemože tako funkcionirati.
Tu su nas Nijemci, u organizacijskom smislu već davno prešli!?
Točno, ali njima je kapital uvjetovao da podignu organizaciju na viši nivo. Kod nas treba ići obrnuto, mi trebamo podignuti našu organizaciju volonterski na viši nivo. Samo smo mi izgubili ono što smo imali u našoj tradiciji, a to je ljubav prema onome što radiš, prema sportu, prema ljudima… Tako da je svatko okrenut samom sebi i samo gleda kako i na koji način će zaradit jer je to praktični osnovna egzistencija danas. To je glavni problem što se događa kod nas i onda ljudi neće da rade besplatno i neće investirai svoje znanje, neće volontirat i to je ono što nas drži gdje jesmo.
Što kažete na proteklo Svjetsko prvenstvo, rezultate Hrvatske i hajku koja se stvorila oko izbornika Jasmina Repeše?
Klasika je da je trener na kraju uvijek krivac za sve. No često je tako da Uprava dovodi igrače, tako da trener uvijek nemože uvjetovat, pogotovo kod nas.
A sada na koga čemo, ma najbolje na Repešu, u biti trener uvijek snosi krivicu za negativne stvari, za pozitivne stvari su zaslužni igrači i to je u redu i ja se držim toga. Mislim da Repeša nije krivac, mi smo jednostavno bili negdje od ekstremno toploga do ekstremno hladnoga. U tom biznisu moraš biti umjeren tako da nema euforije i nema velikog razočarenja. Mi smo ipak zemlja od četiri milijuna ljudi u Hrvatskoj i sad još više i van Hrvatske, tako da možemo biti sretni što smo bili na Svjetskom prvenstvu. Očekivanja medalje itd. je nerealno i onda smo mi skloni potcijenivanju i tu brzo upadneš u probleme i kasnije se teško vraćati. Bio to Repeša ili netko drugi, to opet treba graditi ispočetka. Naš problem je taj što mi nikad ne nastavljamo na već izgrađenom, nego mi kompletno srušimo pa opet ispočetka i to je veliki problem kod nas.
Kad smo kod reprezentacjie, da li je uvoz stranaca u reprezentaciju po Vašem mišljenju potreba?
Ja se apsolutno ne slažem s tim! Ja mislim da smo mi dovoljno dobri, kvalitetni i talentirani da istrpimo i mladog igrača. Evo ja znam Roka Ukića otkad je imao 10, 12 godina i bio sam u Splitu gledati neke treninge pionira i kadeta i meni su rekli da gledam tog maloga. Roka Ukića su gurali i gurali i on je napravio puno veću karijeru nego realno i odradio je stvarno odličan posao. Kad smo već kod Ukića i po njemu se pljuca a nitko ne kaže da je prošlo Europsko prvenstvo igrao pod ozljedama, on je jako puno dao za hrvatsku košarku i šteta je što ga se na takav način tretira kao krivca, to apsolutno nije u redu! Ali on je primjer igrača kojeg se istrpjelo, znači mi imamo tako mladih potencijala ali s njima treba radit kvalitetno, konstantno i njih treba gurati. Mi smo mogli sada na Svjetskom prvenstvu dovesti jednog takvog igrača, mladog Marinellija koji je dobar u Sloveniji. On će biti budući play Hrvatske. Ne slažem se s uvozom igrača, radije bi istrpija jednog Marinellija i još jednoga nego dovodio nekoga i davao hrvatsku putovnicu kao da je žvakalica na trafici, pa to je sramota.
Ja se brzo uklopim, prošao sam praktično cijeli svijet s košarkom i to je dobro jer kroz sport upoznaš puno ljudi, puno mentaliteta, naučiš različitih tuđih jezika, kulture. Ovdje sam se prilagodio jako dobro jer je ovaj dio Stuttgarta vrlo miran i ljudi su gostoprimljivi. U našoj zajednici upoznam ljude kroz mise, no tek sam došao i ima vremena. Uvijek gledamo i očekujemo neke aktivnosti Hrvatske zajednice i svaka aktivnost u tom pogledu je dobro došla.
Zbog toga su dobre ove aktivnosti Hrvatske zajednice, evo sad će Slavonska večer pa će i Dalmatinska večer, da dolaze naši pjevači tako da pokažemo da smo i mi dio ove Europske zajednice sa svojim kulturnim djelom i nadam se da ćemo brzo postati i gospodarski. Jer imamo Bogom danu zemlju, proputovao sam cijelu sjevernu polutku, letio sam od Vladivostoka do Moskve, prošao cijelu Ameriku a o Europi da ne govorim, tako da praktički nema zemlje gdje nisam bio.
Ali ono što mi dolje imamo, ja ne znam koliko smo mi Hrvati dragi Bogu kad nam je on dao najlijepši komad ove zemlje. A mi radimo čuda da sve to ignoriramo i to je jako žalosno, ali ja sam uvjeren kad bi sve to došlo do jednog nivoa kako treba, da bude jedna uredena zemlja da bi se 75 % Hrvata istu sekundu vratilo dolje, ostali bi samo oni s ekstremno velikim plaćama. Nadamo se samo boljemu!
Moramo pokazat da smo mi ipak Hrvati koji drže do svoga, ima nas, ima nas stvarno na svakom kraju svijeta.
Neven Spahija je postao pomoćni trener NBA ekipe Atlanta Hawks-a, zahvaljujući i prijateljstvu s glavnim trenerom Mike Budenholzerom. Imate li Vi možda još koji kontakt s Clippersima, možda se i Vama jednom pruži takva prilika?
E tko zna, možda iskrsne nešto, život je čudljiva stvar. Ponekad se neke stvari jednostavno dogode, neke stvari se pripreme, za neke stvari nekad moraš imat jako dobru startnu osnovu da bi sve to realizirao. Ja sam stvarno imao taj blagoslov da sam bio u NBA, čak sam i ja bio s Bud-om na doručku u hotelu, on je dugo godina bio asistent Greg Popovichu (San Antonio Spurs) i njegovo poznanstvo sa Spahijom traje već nekih 20ak godina, kad je Spahija vodio jednu hrvatsku reprezentaciju u Americi i tako su oni ostvarili taj kontakt. Meni je drago što je napokon jedan Hrvat aktivno dobio priliku tamo. To će sigurno pomoći Spahiji i razvoju njegove karijere te će to biti jedan ekstra imidž za Hrvatsku. To je dobra stvar, naši ljudi koji su van Hrvatske, da promoviraju Hrvatsku na najbolji mogući način, Tako da i čovijek koji radi na baušteli, koji radi kao doktor, kao i mi sportaši da se zna da smo mi Hrvati, da smo kulturni, da volimo svoj narod i da promoviramo na najbolji mogući način nas kao Hrvate.
Hvala Toniju Radiću na razgovoru i ekipa Crodnevnika mu želi puno uspjeha s košarkašima Activ Bilanz Fellbach-a. (cd, foto: MikeTraffic)
