Ovih je dana u insajderskim krugovima procurila vijest da Đuro Gavrilović nije glavna meta istrage, koja je navodno inicirana iz njemačkih državnih struktura, nego brojni drugi visoki političari iz tog doba, ali i dobar dio aktualne političke nomenklature, koji su preko ovoga slučaja upleteni u širi međunarodni kriminalni kontekst. Konkretno, cilja se baš na bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, koji se preko klana obitelji Osmani dovodi u izravnu vezu s novopokrenutom istragom nad Đurom Gavrilovićem. Naime mediji u regiji, kao i neki naši portali, već godinama bruje o tome da pripadnik klana Osmani sudjeluje u upravljanju mesnom industrijom “Gavrilović” na način da novcem braće Idrizi i blagoslovom bivšeg premijera Franje Gregurića kupuje prava na petrinjsku tvornicu
Kao što je poznato, Uskok je nedavno pokrenuo istragu protiv vlasnika mesne industrije Gavrilović Đure Gavrilovića, kojega tereti da je prilikom privatizacije tvrtke koja je nekada bila u vlasništvu njegove obitelji, uz pomoć tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, nezakonito stekao najmanje dva milijuna njemačkih maraka, odnosno 7,8 milijuna kuna. Uskok sumnja da je Gavrilović od 11. studenoga 1991. do kraja listopada 1992. iskoristio otežano funkcioniranje državnih tijela tijekom Domovinskog rata, a u nakani da se na štetu države okoristi stjecanjem više tvrtki u stečaju vrijednih gotovo 68 milijuna tadašnjih maraka. Ugovorom o prodaji poduzeća u stečaju od 11. studenoga 1991. obvezao se platiti 3,3 milijuna maraka, “iako za to plaćanje nije imao novčanih sredstava niti ih je namjeravao osigurati iz privatne imovine”. Uskok tvrdi da je optuženi Gavrilović, iako nije uplatio navedeni iznos, 22. studenoga 1991. ishodio promjenu osnivača, djelatnosti i imena tvrtke trgovačkog društva Gavrilović mesna industrija d.o.o., upisavši se pritom kao osnivač i direktor novog trgovačkog društva kojemu je istog dana izvršio pripajanje trgovačkih društava u stečaju. Potom je, po tvrdnjama tužiteljstva, znajući da se na inozemnom računu jedne osobe nalazi novac za potrebe obrane, od ministra financija Martinovića, koji je bio ovlašten za raspolaganje novcem za nabavu oružja i opreme, zatražio da toj osobi naloži da u njegovu korist uplati dva milijuna maraka, što je Martinović navodno učinio 1. ožujka 1992.
Kada mu je na inozemni račun “sjeo” milijunski iznos Gavrilović je uz dodatni kredit podignut na temelju imovine tvrtki u stečaju uplatio iznos iz ugovora o kupovini na račun jednog inozemnog trgovačkog društva. U Uskoku sumnjaju i da je tijekom listopada 1992., u nakani da se “okoristi neosnovanim izuzimanjem imovine trgovačkih društava”, koristeći pri tome činjenicu da je zbog rata bila otežana kontrola zakonitosti poslovanja tvrtki, “s jednom osobom dogovorio prodaju poslovnog prostora u Zagrebu” za najmanje pola milijuna maraka. Naime, riječ je o poslovnom prostoru u Tkalčićevoj u samom središtu Zagreba, a osoba kojoj je Gavrilović prodao poslovni prostor je Gajur Idrizi, član obitelji Idrizi, koja je pak usko povezana s poznatim klanom obitelji Osmani, a koja se pak dovodi u vezu s bivšim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem, o čemu su tijekom proteklih godina iscrpno pisali neki hrvatski mediji, ali i oni u regiji.
Mesić glava hobotnice
Tako je u jeku brojnih afera, uhićenja političkih moćnika, lokalnih šerifa i kontroverznih tajkuna Uskokovo pokretanje istrage protiv vlasnika mesne industrije Gavrilović, Đure Gavrilovića, za ratno profiterstvo snažno odjeknulo u političko-pravosudnim krugovima, ali i u javnosti koja se nije mogla pomiriti s činjenicom da je, za sada, jedini osuđeni ratni profiter nitko drugi do bivši premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader. Upravo je slučaj Đure Gavrilovića, kojeg istražitelji sumnjiče da je tvornicu u Petrinji kupio novcem s računa u Austriji namijenjenim kupnji oružja za obranu Hrvatske, ponovno na površinu iznio nikad do kraja istraženu priču o nestanku novca namijenjenog kupnji oružja i opreme za Hrvatsku vojsku. Prve dvije godine rata, s obzirom na embargo na uvoz oružja 90-ih, nabava oružja i vođenje dokumentacije i faktura obavljali su se uglavnom stihijski. Transakcije s torbama obavljale su se u inozemstvu, dogovori su padali u četiri oka, a uplate preko tajnih računa. Oružje je dopremano morskim putem, mahom brodovima ili zrakom ruskim zrakoplovima. Oružje se kupovalo preko posrednika u Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini i Rusiji. Tek 1993. centralizirala se nabava oružja osnivanjem državne tvrtke za uvoz oružja RH Alan te se od tada vodi dokumentacija vojnih transakcija. Kao što je poznato, direktor tvrtke RH Alan bio je umirovljeni general Vladimir Zagorec, a ovih se dana pojavila i teza da su upravo podaci i dokumentacija s kojima je on raspolagao doveli do otvaranja istrage u slučaju Gavrilović. A tu dokumentaciju je Vladimir Zagorec, nakon smrti Joze Martinovića, navodno oteo Martinovićevoj najbližoj suradnici Tereziji Barbarić? Zagorec je kod Barbarić, koja je tada pod imenom Biljana Sučić radila u PBZ-u, premda je zapravo bila angažirana na “tajnom” radu u RH Alanu, došao 1995. u pratnji Vojne policije kako bi u ime ministra obrane Gojka Šuška konfiscirao dokumentaciju vezanu za nabavu oružja, međutim nije uzeo samo tu dokumentaciju.
Široj javnosti ostalo je nazapaženo da je Zagorec, osim dokumentacije vezane uz oružje, zapravo sa sobom odnio i dokumentaciju vezanu uz privatizaciju. Tu dokumentaciju navodno nikad nije zaprimio Šuškov ured. Upravo je ta dokumentacija bila razlog zbog kojega je bivši predsjednik Stipe Mesić poslao svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića 2007. kod Zagorca u Beč, kako bi pokušao dogovoriti njezin povrat, a Zagorec je Perkovića tada tajno snimio. Upravo vezano uz tu činjenicu ovih je dana u insajderskim krugovima procurila vijest da Đuro Gavrilović nije glavna meta te istrage, koja je navodno inicirana iz njemačkih državnih struktura, nego brojni drugi visoki političari iz tog doba, ali i dobar dio aktualne političke nomenklature, koji su preko ovoga slučaja upleteni u širi međunarodni kriminalni kontekst. Konkretno, cilja se baš na bivšega predsjednika RH Stjepana Mesića koji se preko klana obitelji Osmani dovodi u izravnu vezu s novopokrenutom istragom nad Đurom Gavrilovićem. Naime, mediji u regiji, kao i neki naši portali, već godinama bruje o tome da pripadnik klana Osmani sudjeluje u upravljanju mesnom industrijom Gavrilović na način da novcem braće Idrizi i blagoslovom bivšeg premijera Franje Gregurića kupuje prava na petrinjsku tvornicu. No, kako se u posjed tvornice ušlo znatno kasnije, navodno su Idrizijevi pomogli još nekoliko puta. U tim naknadnim pomoćima dolazi do dogovora da mlađi i relativno obrazovani brat Gajura Idrizija – Muthali Idrizi – uđe u “tim” s obitelji, te se njegovo ime cijelo vrijeme pojavljuje u firmi, odnosno u širem menadžmentu, pisali su mediji u regiji. A Uskok upravo i sumnja da je Đuro Gavrilović prodao dućan u Tkalčićevoj Gajuru Idriziju, koji ga je platio milijun maraka Joshui Waldhornu, a on je s tim novcem sumnjivim kanalima kupovao oružje u istočnim zemljama. Prema optužnici DORH-a, čini se kako je Đuro Gavrilović, po nalogu tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, morao vraćati novac trgovcima oružjem od kojih je nekoliko mjeseci ranije dobio sredstva za kupnju petrinjske tvrtke.
Što skrivaju Zagorčevi tajni dokumenti
Naime, DORH od 2009. raspolaže podacima o tajnim računima u Austriji, na Cipru, u Mađarskoj i Švicarskoj. Prema nekim izvorima, samo je u Austriji dvjestotinjak računa na kojima je završio novac građana za kupnju oružja. S jednog od tih računa novac je navodno dobio, sumnjaju istražitelji, i Gavrilović. Riječ je o računu otvorenom u Bank Fur Karten, u Villachu, po kojem su novačnim sredstvima bili ovlašteni raspolagati ministar Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. S tog računa je 21. siječnja 1992. izvršena isplata od 2,5 milijuna njemačkih maraka u korist Mohameda Salema na račun otvoren kod Dresdner Bank u Frankfurtu. No, kada je riječ o osumnjičenom Đuri Gavriloviću mediji se pisali o tome da on uglavnom figurira i u svemu sluša suprugu, a supruga se u ključnim odlukama konzultira s Muthali Idrizijem, koji nesumnjivo prima upute starijeg brata Gajura, te šireg klana, o čemu je svojedobno nekim novinarima govorio i Pašk Kačinari, bliski poznanik obitelji Gavrilović i Idrizi. Inače, preko obitelji Idrizi, po nekim spoznajama, klan Osmani je kontrolirao poslove u mesnoj industriji Gavrilović, a podsjetimo, mediji su početkom srpnja 2008. pisali da su u to vrijeme pripadnici klana Osmani održali svoj tajni sastanak u Zagrebu, kojom prigodom su se sastali i s istaknutim državnim dužnosnicima: Stjepanom Mesićem, tadašnjim predsjednikom Republike Hrvatske, Amirom Muharemijem, njegovim šefom kabineta, i Tomislavom Karamarkom, tadašnjim šefom Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e). A prema strogo povjerljivim obavještajnim izvješćima zemalja članica NATO saveza, organizacijsko širenje klana Osmani, pod vodstvom Qazima Osmanija zvanog Felix, na Balkanu već je 2005. dosegnulo novu fazu, nakon što su Osmanijevi raznoraznim vezama s kosovskim vlastima preuzeli potpunu kontrolu nad moćnim organizacijama, klanovima i grupacijama na Kosovu. Krajem 2005., pisali su srbijanski mediji, klan Osmani je krenuo u sljedeću fazu širenja svoje moćne organizacije. Provjereni izvori su tvrdili da su Osmanijevi već ranije, preko spomenute obitelji Idrizi, inače poznate po poslovima pranja novca za klan Osmani, novac stečen sumnjivim operacijama u Europi prali investiranjem preko Idrizija u poznatu hrvatsku mesnu industriju Gavrilović.
Daljna istraga u slučaju Gavrilović mogla bi rasplesti cijelo klupko kriminalnih i koruptivnih aktivnosti pogotovo za vrijeme Domovinskog rata u kojem su sudjelovali mnogi visoki politički čimbenici iz tog doba. Što se pak osumnjičenog Đure Gavrilovića tiče, insajderski krugovi tvrde da on neće mirno promatrati daljni tijek istrage te da će učiniti sve da od osumnjičenika postane svjedok pokajnik. U tom kontekstu sve češće se spominje ime bivšega predsjednika Stjepana Mesića, kojemu, progovori li Đuro Gavrilović, neće biti nimalo ugodno. Neki čak zlurado tvrde da bi i on, uz već osuđenog bivšeg premijera Ivu Sanadera, mogao biti glavna meta istražitelja u otkrivanju pravih ratnih profitera u Hrvatskoj. Stoga i nije čudno, kažu nam iz dobro obaviještenih izvora, da je Mesić, upravo iz tih razloga svojedobno, točnije 2007. brže bolje slao u Beč svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića kod Zagorca na noge, ne bi li pokušao od njega ishodovati bar dio otuđene dokumentacije, naravno onaj koji bi mogao teško kompromitirati bivšeg doživotnog predsjednika RH Stjepana Mesića. (izvor: 7dnevno, foto:screen youtube/dalmacijanews)
