Konačna odluka Suda u Haagu: JNA i srpske formacije počinile zločine u Hrvatskoj, ali ne i genocid. Srpska protutužba za genocid odbačena
Mogu li se zločini, dobrim dijelom već dokazani i kažnjeni pred ICTY-jem, okarakterizirati kao genocid i jesu li za njega odgovorni službeni Zagreb i Beograd, glavno je pitanje kojim su se bavili suci ICJ-a. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena “s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine”.
Međunarodni sud pravde objavio je presudu o uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid u ratu devedesetih godina. Presudu je pročitao slovački sudac Peter Tomka (na slici), a njome se utvrđuje da za eventualan genocid može biti samo odgovorna ona država koja je i potpisnica Konvencije, što Srbija nije bila prije travnja 1992. Nadalje su utvrđeni stravični zločini JNA i srpskih formacija, ubojstva, silovanja, pljačke, maltretiranja itd. u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Baniji i Dalmaciji, ali Sud smatra da Hrvatska nije uspjele podastrijeti dovoljno dokaza da se radi i o genocidu u smislu članka 2. Konvencije. Sud nije nadležan za suđenje pojedinim počiniteljima nego samo za utvrđivanje pitanja radi li se o genocidu ili ne.
Za genocid nije dovoljno samo da su prekršena ljudska prava, to moraju biti ona činjenja navedena i opisana u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida – rekao je sudac Tomka obrazlažući presudu. Dodao je kako državu koja je naknadno postala članica i potpisnica Konvencije ne može smatrati odgovornom za njeno kršenje. Naime, Srbija je u pisanom odgovoru na tužbu navela da je počela postojati 27. travnja 1992.
Sud, primjerice, interpretira kako su paravojne formacije Srba u Hrvatskoj počinile djela koja spadaju pod pojam “genocid”, ali da nisu imali namjeru trajno iseliti Hrvate s područja tzv. Krajine nego su željelji samo “da Hrvati napuste područja kako bi se stvorila srpska država”. Također Sud smatra da ni u Vukovaru “nije postojala namjera JNA i Srba da se u u cijelosti istrijebe Hrvati jer je bilo i preživjelih Hrvata koji su odvedeni u logore”. Takva argumentacija potkrijepljena je člancima iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju “genocida” koji ne sadrži samo pojam “etničkog čišćenja” nego i specifičnu namjeru da se fizički istrijebi ciljana skupina s određenog područja.
Protutužba Srbije formalno je utemeljena, ali o prekomjernom granatiranju ciljeva u tzv. Krajini ne može biti rječi, jer je već i presudom ICTY-a u slučaju Gotovina/Markač utvrđeno da nije bilo “neselektivnog granatiranja”. Kada je riječ o nasilnom preseljenju Srba, Sud zna da je dio srpskog stanovništvo izbjegao iz tzv. Krajine, a i Brijunski sastanak je obuhvaćao pretpostavku političkog vodstva da će za vrijeme Oluje doći do masivnog iseljenja Srba iz Hrvatske, ali nije bilo namjere fizičkog istrjebljenja ili uništenja. Ubijanja srpskih civila je bilo, ali nema također dovoljnih dokaza o navodnom sustavnom ubijanju Srba iz kolona civila za vrijeme bježanja iz tzv. Krajine niti o navodnoj namjeri čelnika Hrvatske da sustavno istrijebe srpsko stanovništvo.
Presuda ICJ-a kao najvišeg pravnog tijela UN-a je obvezujuća i konačna te nema mogućnosti žalbe. (hina/cd)
