Na internetskoj stranici MUP-a 23. siječnja 2015. objavljena je informacija da je tog dana MUP pokrenuo internetsko savjetovanje odnosno javnu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici i Prijedlogu Iskaza o procjeni učinaka nacrta prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici. Savjetovanje odnosno javna rasprava trajala je do petka 6. veljače 2015. godine. Koliko sam mogao vidjeti, za tu javnu raspravu nije čula većina zastupnika u Hrvatskom saboru.
Stoga je veći broj zastupnika bio zatečen Konačnim prijedlogom zakona o osobnoj iskaznici, a još više što je uvršten u dnevni red tekuće, 17. sjednice po hitnom postupku. U pročišćenom dnevnom redu taj prijedlog zakona je 12. točka, ali poznata je praksa da vladajuća koalicija običava vrlo osjetljive zakone raspraviti u vrijeme kad je u sabornici najmanje zastupnika ili krajem radnog dana, kad zastupnici više nemaju snage upustiti se u temeljite rasprave. Istina, hrvatska obavijesna sredstva najavili su novi Zakon o osobnoj iskaznici i odreda pozdravili predloženi zakon kao rješenje za sve hrvatske državljane u Hrvatskoj i širom svijeta. Svijetom je prostrujala poruka da će svi hrvatski državljani, ma gdje bili, moći dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu. Stekao se dojam da će novi zakon riješiti sve nedaće koje je hrvatskim državljanima uzrokovao Zakon o prebivalištu i Zakon o osobnoj iskaznici.
Kako se radi o kratkom zakonu i jer svi zastupnici imaju osobne iskaznice, čini se da su tek rijetki zastupnici smatrali da bi tomu zakonu trebalo posvetiti malo više vremena i usredotočiti se na posljedice, željene i neželjene, koje će proizići iz tog zakona.
Prvo što je nekim zastupnicima upalo u oči jest hitnost postupka usvajanja tog zakona. Zatim su primijetili da bi istovremeno s prijedlogom novog Zakona o osobnoj iskaznici trebalo raspravljati o novom zakonu o boravištu odnosno ‘prebivalištu’.
Očekivalo se da će novi Zakon o osobnoj iskaznici u prvom članku odrediti da je osobna iskaznica javna isprava kojom hrvatski državljanin dokazuje identitet, hrvatsko državljanstvo, spol, datum i mjesto rođenja i uobičajeno stalno boravište.
Takva odredba bila bi u skladu s člankom 32. Ustava koji prepoznaje politički i gospodarski sustav Hrvatske. Nema više straha od državljana drukčijih političkih uvjerenja. Nema stoga potrebe stalnog nadziranja državljana te radi toga nametanja obveze čestih nepotrebnih prijava i odjava boravišta. Nema potrebe, a ne bi više bilo ni izvodivo, usporavati i otežavati pokretljivost radnih snaga.
Članak 32. Ustava glasi:
‘Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.
Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.’
Osobna iskaznica ne bi trebala biti dokazom stalnog boravišta ili ‘prebivališta’ u Hrvatskoj. Prava i obveze s naslova stalnog boravka na području neke lokalne uprave trebala bi utvrđivati lokalna uprava, odnosno povjerenstvo koje bi na temelju drugih pokazatelja daleko učinkovitije utvrđivalo da netko stalno boravi na području dotične lokalne uprave (ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu, plaća komunalne doprinose, plaća porez i prirez, djeca mu idu u lokalnu školu itd). Time što osobna iskaznica ne bi bila dokaz ‘prebivališta’ u Hrvatskoj, kako onima koji imaju stalno boravište u Hrvatskoj tako i onima koji borave izvan granica današnje Hrvatske, iz ovog prijedloga zakona trebalo bi izbaciti cijeli stavak 2. Članka prvog koji glasi:
‘(2) Hrvatski državljanin koji nema prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj može ishoditi osobnu iskaznicu u koju se upisuje podatak o njegovom prebivalištu izvan Republike Hrvatske prema podacima o prebivalištu ispisanim u javnoj ispravi koju mu je izdalo nadležno tijelo države u kojoj ima prijavljeno prebivalište ili odobren boravak.’
Budući da su Hrvati raseljeni po cijelom svijetu te žive u različitim političkim sustavima , mi ne možemo predvidjeti kakve posljedice mogu proizići za pripadnike hrvatskog naroda koji će, radi stjecanja hrvatske osobne iskaznice, morati od nadležnog tijela druge države tražiti podatak o prebivalištu u javnoj ispravi druge države. Administracije nekih država mogle bi takav zahtjev iskoristiti za etničko čišćenje Hrvata iz tih država.
Nakon što je Zakonom o popisu birača vladajuća koalicija, prema izjavama nadležnog ministra, izbrisala 450.000 birača, ovim bi zakonom dodatno bio izbrisan nezanemariv broj hrvatskih državljana u nekim zemljama.
Mnogo toga bi trebalo reći o pojedinim odredbama Konačnog prijedloga Zakona o osobnoj iskaznici. Radi toga stvarno je potrebno uputiti ovaj prijedlog zakona u redovitu proceduru. Time bi se omogućilo svim zastupnicima da u miru prijedlog zakona pročitaju i temeljito ga rasprave i u radnim tijelima Sabora i na sjednici Sabora.
Do sada je u Konačnom prijedlogu Zakona o osobnoj iskaznici od 30 odbora o njemu kratko raspravljao samo Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Od 12 članova tog odbora, nazočnih je bilo tek 6, a od 4 vanjska člana odbora tek 2člana.
Prijedlog zakona je žestoko branio Ivo Jelušić (SDP). S jednakom strašću branio je i Zakon o prebivalištu temeljem kojeg su mnogi Hrvati izgubili pravo na iskaznicu. Njemu je izgleda nepoznato da neke demokratske zemlje uopće nemaju osobnu iskaznicu, a administracija im je vrhunska, što mogu posvjedočiti povratnici iz tih zemalja. Dodali bismo: među ostalim i u okviru Savjeta Državnog ureda za Hrvate izvan Republike. Ili se tu radi samo o nekom formalnom Savjetu koji se ionako ne pita ni za što…?
Branko Barbić / croexpress
(cd)
