Mali Max se rodio pet tjedana prerano, 1500g težak, 38cm dugačak a majka je gutala cigaretu za cigaretom. 35 tjedana koliko je proveo u majčinoj utrobi on je pušio dvadesetak cigareta dnevno. Ta dnevna doza nervnog plina mu sada fali. Premalen je i prelagan za svoju dob, što je zapravo tipično kod “nikotinskih beba”. Kako bi sada dobio na snazi i kilaži potrebno je da puno pije, što on na žalost ne može. “To je klasičan simptom za fazu odvikavanja koju beba sada prolazi.” kaže glavni liječnik bolnice. Čak 12 posto trudnica troši redovno cigarete, no one tamne brojke govore o još mnogo više trudnica sa cigaretama.
Tada se sjetim jedne nedjelje prošle godine, bilo je lijepo vrijeme, sunčano i sjedilo se na balkonu, bračni par s djetetom, majka i njene kćeri i svi strastveni pušači. Cigarete se nisu gasile a ja sam sve to nevjerice promatrao i mislio kako ovi današnji ljudi misle samo na svoju guzicu. Kao da ih nije briga za malim djetetom koje stoji kraj njih i guta taj dim kao da i samo puši, nije ni ove ostale bilo briga. U tom trenutku ni obližni tvornički dimnjaci nisu ispuštali toliko ‘otrova’ kroz velike cijevi i zagađivale prirodu. U takvom društvu možete čuti one klasične, po meni najbolje izjave tipa kako će se ostaviti cigareta čim zatrudne… A koliko su otrova već godinama usisale u sebe – kakva je to logika!?
Jedna priča me jako dirnula prije nekoliko dana dok sam boravio u Beogradu, i to me zapravo natjeralo da opet nešto napišem. Na zahodu robne kuće čovjek je promatrao jednog oca, koji je na jedan nježan i dirljiv način pomagao svom 18-godišnjem hendikepiranom sinu. Sada si zamislite koje je snove taj čovjek vrlo vjerojatno imao prije rođenja svoga sina, i koje je morao pokopati jer je život odlučio drugačije. Osjećam duboko i tiho poštovanje prema svim ljudima koji na bilo kakav način služe svojoj hendikepiranoj djeci – služe iz dana u dan. Koju nesebičnu ljubav daju ovome svijetu, to je tako dragocjeno! Iskreno Vam se klanjam, Vi ste istinski heroji današnjeg vremena! Heroji koji otvorenih očiju hodaju kroz svakodnevnicu i tamo pomažu gdje je potrebno te se ljudima oko sebe obraćaju s poštovanjem, tolerancijom i pažnjom. Tad se sjetim i naših pokojnih djedova i baka te njihovo – kako prvo dijete mora biti muško… U ovom zagađenom svijetu danas jedina stvar koja je bitna jest da je dijete živo i zdravo i Bogu hvala, bilo muško ili žensko, to uopće nije bitno.
I nakon svih tih srceparajućih priča, teških sudbina, završio sam na jednom rođendanu gdje sam šutke promatrao burnu diskusiju za stolom… Moglo bi se reći jedna klasična hrvatska diskusija u dijaspori gdje se samo pričalo o komunjarama, kralju Tomislavu, Ustašama, HDZ-u, Mesiću, SDP-u i Tuđmanu, da kćerka ocu ne treba dolaziti pred oči ako ne dovede Hrvata kao momka… Diskusija se pretvorila u prepiranje, svađanje, čak se u nekim segmentima moglo čuti kako bi nam opet trebao nekakav rat. I po Bogu što ja kao Hrvat imam tražiti u Beogradu? A u Beogradu na svakom koraku „turisti“ iz Hrvatske (iz Zagreba, Zadra, s Murtera i Splita itd.). Zaostali ljudi, izgubljeni u vremenu i prostoru koji ne znaju što je tolerancija i koji zazivaju neki rat, a rat nikome nije brat. Prestrašno!
Tužno što su sva razmišljanja isključivo usmjerena na prošlost, niti jedno na budućnost, što bi se moglo i kako bi se možda moglo nešto unaprijediti, da svima danas ili sutra bude bolje. Danas nitko nema nikakve koristi od toga što nosi neku Che Guevara majicu, puno je korisnije uključiti se u stvarni život pa tada ne bi bilo samo nekoliko stotina ljudi na protestima ili npr. u blokadi Varšavske u Zagrebu, već bi se na te brojke dodalo nekoliko nula. Upravo su i ti ljudi koji izađu na ulicu tražiti svoja prava heroji današnjeg vremena. Mislim da bi svi mi trebali ulagati svoju energiju u nešto pozitivnije priče, pomagati ljudima ma odakle god dolazili, koje god boje kože oni bili, koje god vjeroispovjesti bili – možda s tim nećemo biti ‚slavni heroji‘ kao oni koji se svakodnevno s time diče javno po TV programima, ali bit ćemo tihi heroji koji će ovaj svijet barem malo učiniti boljim, vedrijim. Treba pružiti ruku!
No, na žalost priroda čovjeka je takva da vrlo rado svoju pažnju i pozornost voli obratiti negativnim stvarima. Sve je to grupa Elemental odlično opisala u jednoj svojoj pjesmi… „Bog i domovina sve je što imamo, kršno tijelo, o malena dušo – priroda je lijepa, al’ zajebano društvo.“
