Krenuli, Hercegovac, Srbin, Rvat, Turčin i Nijemac na more…Netko bi pomislio da se tu radi o nekom vicu tipa Mujo i Haso a ne o nekoj “multikulti” ekipi koja je krenula na jedrenje. Ideja se rodila jedne večeri uz dobri Gin, kako bi trebali iznajmiti jedrilicu i tjedan dana u potpunosti uživati u jedrenju prekrasnim Jadranom. Ja sam preporučio radije najam izletničkog trabakula s roštiljem na krmi, domaćim vinom i nekim starim barbom za timunom, koji zna kako treba zabaviti ovako šaroliko društvo – ali većina je bila protiv toga i stoga je sve ostalo kod prvobitnog plana: jedrenje!
Nitko od nas nije bio ni na kakvom sličnom brodu, ako se ne računaju oni veliki trajekti na četiri, pet katova. Pitanje morske bolesti? Postoje “Stugaron” tablete za takve stvari, koje ne možete kupiti u Njemačkoj, već ih morate nabaviti u Belgiji (kažu da su najbolje)! Možda znate onu staru britansku pomorsku poslovicu, koja kaže: “Jedini lijek za morsku bolest je zavaliti se u hladu stare crkve negdje u unutrašnjosti zemlje, daleko od mora”. Osim neizbježnog britanskog cinizma ova poslovica pokazuje i kako lako previđamo da je to bolest koju nanosimo sami sebi. Ali dobro, ma nemamo mi to! No znali smo da nas čeka izazov, da ćemo trebat pljunit u ruke i radit i pomagati skiperu. I došao je taj dan, subotom ujutro sletio je naš zrakoplov u splitsku zračnu luku Resnik. Vrijeme se iskoristilo za kratak posjet Splitu i kupovini namirnica. U dogovoreno vrijeme smo stigli u Marinu Seget Donji, gdje smo se odmah mogli uvjeriti u hrvatski (balkanski) sistem rada – trojica muškaraca u bijelim majicama i sunčanim naočalama Marine Seget sjedila su na porti kako bi dizali i spuštali (gle, teškog posla) rampu za ulazak na parking. Jedan je bio tu kako bi stiskao botun, drugi je tu da zabavi prvoga a treći je tu samo da je tu. Dalje smo se uputili prema našoj jedrilici gdje nas je čekao skiper Mario s lošim vijestima – “Vaš brod je u kvaru, ali agencija ima spreman zamjenski brod.” Zar su to opet neka balkanska posla, kao brod je u kvaru, aha… Nije nas to dalo omesti, zamjenski brod je bio malo veći i na prvi pogled sasvim ok. Na ovom mjestu još jednom Hvala agenciji na trudu i korektnosti!
Nakon ukrcavanja namirnica i robe dobili smo kratak uvod o bitnim stvarima na brodu. Prognoza vremena – za kupanje odlično, pržiona je, more je već ugodno toplo a za jedrenje nikakvo – bonaca! I tako je i bilo, došli turisti na jedrenje a od jedrenja ništa, jer vjetar nije zapuhao sedam dana – koja pegula!
No nije sve bilo tako crno, priroda, otoci, more, to je jednostavno fantastično i zbilja Bogom dano. Tu se s ponosom može reći “Lijepa Naša”! More je čisto kao suza, kad skočite s prove broda u to plavo more i plivate do uvale Stiniva, riječima se ta lijepota nemože opisati – to jednostavno morate vidjeti. Šolta, Vis, Hvar, Brač nude prekrasan krajolik za svakoga. Svaka uvala je priča za sebe, isključite se iz tog “brzog” svijeta, bez mobitela, interneta, wifi-a, televizija i loših vijesti preko radio prijamnika. Uživate u prirodi, čujete svaki zvuk ptice, miris mora, borovine i šume… O hrani da i ne govorim, hobotnica i teletina pod pekom, ribe, lignje, škampi, domaće vino, mislim suvišno je trošiti riječi na ove delikatese. Gdje god smo došli, gostoprimstvo je bilo na vrhuncu, ljubazni konobari, vlasnici restorana – savršeno. Čista petica! Sve to je bilo prelijepo, prekrasno, no po običaju sve u životu ima i jednu drugu stranu medaljle.
Krenimo ovako, iz Komiže smo se ujutro uputili prema otoku Biševu i Modroj špilji, jer morate biti tamo do podne kako bi mogli vidjeti taj prirodni spektakl sunca. S našim dingijem (kaič, čamčić, bajbot…) smo se na vesla prebacili pred ulaz u špilju, kad nas je tamo čekao Zdavko na malo većem čamcu. “Momci, ulaz se naplaćuje!” Za ulaz u špilju morate izdvojiti 40 kuna po osobi, nema ulaza dok tom momku ne platite. Nije bilo sve tako sivo, mi “domaći” smo dobili popusta, pa hvala ti Zdravko na tome – duša si od čovika kakve moraš prvo pronaći… Umjesto 160 kuna za četiri osobe, mi smo platili 100 kuna a da računa nismo vidjeli a kamoli dobili. Gospodo iz Vlade, ja nisam dobio račun za plaćanje ulaza u Modru špilju, niti oni Austrijanci prije nas, kao ni oni Talijani poslje nas. Kome smo svi mi sada platili ulaz? Je li Modra špilja Zdravkova špilja?
Naš put nas je vodio dalje do Paklenih Otoka, točnije Palmižane, gdje smo se vezali u ACI Marini. Iz Palmižane nas je odbacio gliser do grada Hvara. Dođeš u Hvar i shvatiš kako je prekrasan, jedno zaista posebno mjesto – počevši od cure s zagrebačkim naglaskom koja radi u Carpe Diem-u, pa dalje do konobara u Hula-Hula koji nas je častio rakijama. Ali duša me zaboljela kad smo odlučili sjest u neki “fast-food”, kao brzo ćemo pojest po jedan kebap i popit jednu pivu i mirni smo. Na kraju smo za osam kebapa i osam pivi platili stotinjak eura! Welcome to Hvar world, this is the place to be! Da ne bude neki ‘misanderstendin’, nismo doživjeli neki zajeb, već su to cijene koje stvarno pišu na karti. A kebap im je presmiješan, tako da i ne čudi da se stranci bune kad su cijene u pitanju. Zar si ovo jedan domaći čovjek može priuštiti?!
Nakon tjedan dana smo se vratili u Seget Donji i bilo je malo čudno opet biti na kopnu, večer smo iskoristili za posjet Trogiru i odličnoj večeri u jednom fenomenalnom trogirskom restoranu. Natrag u Marinu nismo htjeli šetati nekih 20ak minuta, već smo pozvali taksi. Pa Vi sada pogodite koliko košta taksi iz centra Trogira do Marine u Donjem Segetu? Za nepunih pet minuta vožnje vozač će vam naplatit 100 kuna, što je nekih 13 Eura. Taksimetar nije radio, već je to kao neka fiksna cijena kako nam je pokušao tumačiti vozač, pogotovo kad su jedriličari u pitanju. U jednu ruku mi je baš žao tih stranaca koje će ovi naši rođeni specijalisti izvozati, s druge strane čovjek se u toj banana državi jednostavno nekako mora znati snaći i preživjeti te prehraniti ženu i dvoje djece.
Tečaj kune je također zanimljiva stvar. U Splitu smo promjenili Eure u Kune za tečaj 1 Euro = 7,52kn, što je odlično. No na otocima je to sasvim druga priča, za 1 Euro dobijete između 7kn i maksimalno 7,2kn. Brate na otoku si, tu se ne mjenjaju pare, tu će te oguliti samo tako. Tu smo opet kod one klasične priče, u tri mjeseca glavne turističke sezone svatko gleda kako će oguliti stranca / gosta i izvući mu što više Eura iz džepa. Način poslovanja je kako mogu ubrat što više para za čitavu godinu, pa nije ni čudo da će gosta zajebat pri mjenjanju valute, u restoranu, kafiću…
U tom trenutku sam se samo sjetio bivše premijerke Kosor: “Velkam tu Kroejša!”
