Jagoda Marinić objavila je novu knjigu pod naslovom „Made in Germany“, a nakon prvog predstavljanja u Berlinu u razgovoru za portal Carta koji ekskluzivno prenosimo na Crodnevniku progovorila je o temama koje je obradila u svom novom uratku, kao i o mnogim aktualnim društveno-političkim temama koje brinu građane u Njemačkoj.
Kao autorica i voditeljica interkulturalnog centra često ste u kontaktu s institucijama i pojedincima u inozemstvu. Kakav je trenutno njemački ugled u inozemstvu?
Različito se gleda na Nijemce. Ono na što smo ponosni u Njemačkoj ne odgovara uvijek stvarima koje drugi ocjenjuju pozitivnima kad je riječ o Nijemcima. Mislim da Nijemci znaju što su stvorili u svojoj zemlji i da su toga itekako svjesni. Međutim, prosječni Nijemac misli da pati od manjka samopouzdanja, ali to se u inozemstvu percipira drukčije. Njemačka je najmoćnija zemlja u Europi. Velika su očekivanja od Njemačke i zbog toga su sve oči uprte u Njemačku.
Takozvana „kultura dobrodošlice“ na željezničkim kolodvorima prouzročila je divljenje diljem Europe i svijeta. To sam primijetila u prvom redu u Washingtonu, gdje sam prošle godine boravila na poziv njemačkog veleposlanstva. Ljudi su mi govorili kako su Nijemci super, a da njih čeka budućnost uz kakvog Donalda Trumpa. Naravno, postoji i zabrinutost oko toga da bi mnoštvo izbjeglica moglo biti prevelik zalogaj za Njemačku. O tome se raspravlja u Njemačkoj i u inozemstvu.
Tijekom proljeća predstavljali ste svoju zadnju knjigu u Hrvatskoj. Kako se razlikuju stavovi i mišljenja u novim državama članicama EU-a od onih u zapadnim članicama?
U Hrvatskoj mi je postalo jasno da Angela Merkel nije uspjela uvjeriti nove članice EU-a o svom političkom kursu. Ipak, doživjela sam da se ljude može zainteresirati za sveeuropske ideje i projekte. U novim državama članicama demokratski je sustav vrlo osjetljiv. Takozvani turbokapitalizam brže se razvio od civilnih društava i demokracije. Mislim da je kancelarka Merkel predugo ustrajala u svom motu „pa valjda možemo ostati humani“ i nije predlagala konkretna rješenja za problem migranata. Ono što se vani vidi kao njemačka karakteristika, a to je dobra organizacija, pomalo je okaljano takvim pristupom. Od dogovora s Turskom i afere Böhmermann ustoličila se slika o Njemačkoj koju se može ucjenjivati.
Kako pripadnici druge ili treće generacije „gastarbajtera“ gledaju na velik broj izbjeglica?
Mnogi se čude zašto se u Njemačkoj raspravlja o useljenju, kao da je to novi društveni fenomen, Neki drugi su spremni pomoći jer u sudbini izbjeglica prepoznaju sebe. Ali ima i onih kojima se ne da izgubiti svoj status. Mnogi Nijemci uopće više i ne razlikuju između izbjeglica i migranata. Riječ “migrant” potpuno se uobičajila i za one koji su tu već 40 godina, ali i za one koji sad dolaze. Ljudi koji su u Njemačkoj 40 godina i koji su se probili mukotrpnim radom ne žele biti zapostavljeni i stavljeni na zadnje mjesto u društvenom poretku. Često zaboravljamo da demokraciju čine građani i da mnogi useljenici prve generacije nikada nisu postali građani ove zemlje. Komunalno izborno pravo u Njemačkoj najrestriktivnije je u Europi. Kad je riječ o izbjeglicama govorimo o pojmu “Duldung”, dakle o nekakvom privremenom odobrenu boravka. Politika ne treba strahovati od tih ljudi jer oni nemaju pravo glasa. Međutim, desni ekstremisti imaju i od njih bi se politika trebala pribojavati. Kultura dobrodošlice trebala je biti sredstvo protiv sumnjičavosti naspram stranim i novim elementima u društvu, ali je postala pravi bumerang.
Što je po vama krivo u njemačkom društvu i u politici?
Ne predbacujem ništa, nego samo ukazujem na činjenice. Kao autorici mi smeta posebno što uvijek isti ljudi govore o tematici izbjeglica i migranata. Edmund Stoiber, na primjer, redovit je gost u raznim emisijama, ali za koji aspekt integracije je Stoiber stručnjak, molim vas? U bavarskom kabinetu do danas gotovo da nema ljudi s migrantskom pozadinom, ali stalno se tvrdi da je u Bavarskoj integracija prošla na uzoran način. Rijetko tko se uhvati čišćenja u vlastitom dvoru, umjesto toga se voli pametovati drugima. U raznim stručnim raspravama o temi migracije često mi se događa da sam jedina osoba s migrantskom pozadinom. Kada na to upozorim, drugi odmah uzvraćaju da oni poznaju migrante i njihove probleme jer „s njima rade svakodnevno”. Muškarci govore o ženama i kažu „bez brige, poznajemo mnoge žene i znamo o čemu govorimo”. To je apsurdno.
U svojoj novoj knjizi pitate se što je to njemačko u Njemačkoj. Mnogi takozvani „biološki Nijemci” ne vole isticati da su Nijemci. Kako je to za vas?
Mislim da je taj njemački sram samo glasina. Sramite se ako se ljudi u inozemstvu ponašaju kao idioti. Sramite se ako jedan dio sebe od jednom vidite očima stranca. Max Frisch je to odlično opisao u svojim dnevnicima. Nije to specifično njemačko.
Kako se vi osjećate kao Njemica?
Odlično, hvala.
U kojoj je mjeri opasna sve veća popularnost desnice u Njemačkoj za kulturu integracije koju zagovarate?
Mislim da je opasno to što se u javne rasprave ne uključuje dovoljno jakih glasova, premalo je velikih organizacija koje podižu glas za ljude s migrantskim pozadinama. Način na koji se politika trenutno obraća novim biračima na desnici je zaprepašćujući. Vraćamo se u politiku osamdesetih godina. Njemačka to ne bi trebala dopustiti. Prije tri godine ovdje smo imali svojevrsnu kulturu pokreta, koliko god kritizirali tu kulturu dobrodošlice, bio je to pokušaj mijenjati paradigme i u vlastitom identitetu.
Kako izgledaju vaše ideje u vezi s uspješnom integracijom?
Kao prvo treba uvesti komunalno izborno pravo. To bi bio već prvi korak kako bi se povećala raznolikost u parlamentima saveznih država i u dnevno-političkim agendama.
Iz prve rečenice vaše nove knjige može se iščitati da podupirete Angelu Merkel. Jeste li još uvijek na strani kancelarke nakon dogovora Njemačke s Turskom i slučaja Böhmermann?
To nije sasvim točno. Govorim o kancelarki Merkel koja zagovara moje stavove u pogledu migrantske politike i politike prema izbjeglicama.
(cd, foto: mediazzz agentur)
