Hrvatska je mala ali talentirana nacija

Zanimljiv intervju za Glas Slavonije dao je sveučilišni profesor Velimir Srića, kojeg prenosimo u cijelosti.

O Hrvatskoj jučer, danas i sutra, razvoju i zastoju u razvoju društva, poveznicama s identitetom i metalitetom, individualizmu ili zajedništvu, propuštenim šansama i izglednim mogućnostima da se stanje popravi, razgovarali smo s dr. Velimirom Srićom, sveučilišnim profesorom u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Profesom Srića autor je brojnih stručnih i publicističkih knjiga od koji posebno izdvajamo naslove “Od krize do vizije”, “Život kao igra”, “Ta gadljiva politika” i svakako knjigu “Hrvatska 2020”, vizionarsko izdanja, s kojim i počinjemo intervju.

Blizu smo 2020. godine. Što se ostvarilo (ili nije) otkako ste prije osam godina objavili knjigu “Hrvatska 2020” do danas? Drugim riječima, je li Republike Hrvatska danas bliže ili dalje od vaše vizije za 2020. godinu?

– Počet ću parafrazirajući neke riječi iz te knjige: U dva i pol desetljeća od osamostaljenja glavni problemi Hrvatske nisu riješeni. Pravno i etički dvojbeni postupci pri stvaranju države, poput nepravdi u pretvorbi društvenog vlasništva, doveli su do tajkunizacije, rasprodaje i uništavanja nacionalnih resursa uz slabljenje gospodarstva. Hrvatska je i dalje talac plutokracije (vlasti bogatih) i politokracije (vlasti političkih struktura) čija sprega vodi do pretakanja društvenog bogatstva u privatne džepove i ugrožava opće dobro zbog pojedinačnih interesa. Neefikasno i sporo pravosuđe u kojem se kadrovska politika temelji više na političkim intervencijama nego na stručnosti, pogoduje bujanju korupcije i kriminala te osjećaja fizičke i pravne nesigurnosti. Odgađanje reformi u sustavu obrazovanja i znanosti ugrožava našu budućnost, a ugled u svjetskoj znanosti u stalnom je padu. Tradicionalne vrijednosti nestaju, a većina populacije opsjednuta je konzumerizmom. Umjesto radne etike vlada potrošački duh, umjesto nagrađivanja po zasluzi i napredovanja prema sposobnosti okruženi smo nepotizmom, politikantstvom i primitivizmom. Arogancija, birokratski nemar i samovolja, neodgovorno obnašanje vlasti i manjak tolerancije prema kritici oslikavaju vlast kao gospodara, a ne kao slugu birača i građana.

Životni standard i perspektive velikog djela populacije istinski su ugroženi, posebno radnika, umirovljenika, mladih, žena, čak i dijela intelektualne elite. Relativno opada kvaliteta zdravstvenog osiguranja, nezaposlenost prijeti, a mirovinski je sustav pred raspadom. Zbog toga raste osjećaj straha i nemoći što, s jedne strane, rađa agresivnost na ulicama, na stadionima i u školama, s druge strane potiče na pasivnost, nezamjeranje i nespremnost na promjene, a s treće tjera mlade i najobrazovanije u ekonomsku emigraciju. Postoji snažno opće uvjerenje da nam je sadašnje stanje zaslužena sudbina i da se ništa ne može učiniti!

Politička elita nije u stanju odgovoriti ni na aktualne gospodarske izazove. Stranke su zagadile i zabetonirale politički prostor, podredivši ga osobnim i skupnim interesima, a ne ciljevima radnika i građana. Politika je postala odskočna daska za sve koji imaju manjak sposobnosti, a višak ambicija. To dovodi do negativne kadrovske selekcije u organima uprave, u javnim poduzećima i organizacijama pod utjecajem politike. To, također, izaziva stvaranje klanova, klika i interesnih skupina čiji je glavni cilj povezati se s vlašću zbog stjecanja osobne koristi. Osim što su neefikasne i birokratizirane, institucije pravne države funkcioniraju sporo i selektivno, ne stvarajući iste uvjete za sve građane.

Konzumerizam je eskaliralo do neslućenih granica. Koliko u tome participiraju Hrvati, jesu li i koliko uvučeni u taj suvremeni identitetski kod, da tako kažemo, i koliko se to odražava na razvoj zemlje, na radnu etiku, tržište…?

– Nismo izradili smislenu strategiju razvoja Hrvatske, već smo se razvijali stihijski, bez ciljeva i prioriteta, čime se najviše okoristio svjetski kapital koji je ovladao većinom naših strateških resursa, od bankarstva i turizma do farmaceutike, telekomunikacija i prerade nafte. Sustavno trošimo više nego što stvaramo, pa je javni dug Hrvatske na granici jednogodišnjeg bruto domaćeg proizvoda. Od relativno industrijski sofisticirane i izvozno sposobne zemlje pretvorili smo se u šoping-centar i tranzitno skladište uvozne robe. Dodvoravajući se biračima politika je neodgovorno dijelila socijalna prava koja postaju neodrživa. Prosječna je mirovina pala ispod 40 % plaće, na jednog umirovljenika dolazi 1,25 zaposlenih, a značajan broj umirovljenika jedva je napunio četrdeset petu.

Sve manje sličimo zemlji poduzetništva i radne etike. Poduzetnici su ili naivci koji brzo propadaju, ili tajkuni i omraženi favoriti politike koja im osigurava poslove i utjecaj mimo tržišne utakmice. Ne da nam se učiti, ne da nam se raditi, prožela nas je kultura peglanja kartica bez pokrića i divljenja instant-zvijezdama Big Brothera i Farme. Pokorila nas je najezda sponzoruša, idoli mladima postaju osobe bez karaktera, znanja, obrazovanja i morala, a lijek za beznađe i manjak perspektive traži se u igrama na sreću, kladionicama, kockarnicama, korupciji i lopovluku. Okruženi smo negativnim modelima uspjeha od medijski izmišljenih zvijezda, preko naglo obogaćenih, korumpiranih dužnosnika, do prevaranata koji opstaju zbog podrške političara. A svemoćna politika većini se ljudi jednostavno gadi i političari se s pravom doživljavaju kao beskrupulozni borci za fotelje.

Moja je vizija sasvim suprotna svemu nabrojenome, ali, kao što sami možete zaključiti, u proteklih osam godina malo toga se istinski promijenilo. Zato ne čudi da velika većina građana smatra kako Hrvatska i dalje ide u pogrešnom smjeru.

Na tom tragu, a vezano uz prethodno pitanje – kakvo je po vama hrvatsko društvo danas, općenito uzevši kako ga ocijeniti, kakav mu je identitet, borimo li se s krizom još uvijek (ekonomskom, gospodarskom, moralnom, kulturnom…) ili smo na dobrom putu da konačno prevladamo “dječje bolesti” demokratskog odrastanja, da tako kažem?

– Demokracija nudi prava, ali i obveze. Većina ljudi danas misli da je dovoljno izići na izbore, a ostalo vrijeme sjediti po kafićima i prigovarati, čekajući da stvari same po sebi budu bolje. Izostaje volonterski rad, borba kroz institucije civilnog društva, iskreno i idealističko političko angažiranje. Kad sam bio srednjoškolac, nemiri mladih rušili su političke sustave diljem Europe. Kao brucoš sudjelovao sam u prosvjedima protiv vlade i studentskim nemirima koji su do temelja uzdrmali bivšu državu. Borili smo se za ideale slobode, demokracije, ljudskih prava, protiv nacionalnog ugnjetavanja, centralizma, birokracije i nepravde. Danas moji studenti počnu prosvjede kad im ručak u studentskom centru poskupi za kunu ili kad im odrede školarinu, a oni su očekivali besplatan studij. Ideali su, čini se, umrli, ostao je samo puki materijalizam.

Da malo proširimo temu – kakvi su zapravo Hrvati, jesu li skloni individualizmu ili zajedništvu, što nas razdvaja, a što okuplja, što baca u očaj, a što zabavlja, da budem malo banalan?

– Mi smo mala, ali izuzetno zanimljiva i talentirana nacija. Nema nas ni četiri i pol milijuna, a imamo vrhunske svjetske sportaše u tenisu, skijanju, košarci, rukometu, vaterpolu, nogometu ili veslanju. Najbolja svjetska sveučilišta, tehnološki parkovi i uprave globalnih kompanija puni su stručnjaka našeg podrijetla. Naše kulinarstvo, kultura kafića i opušten životni stil izazivaju zavist svih naših susjeda. Naša djeca znaju strane jezike, puna su sposobnosti i vještina, a i privlače izgledom. Duhovita smo nacija, znamo biti gostoljubivi, kreativni i požrtvovni.

U knjizi “Hrvatski kulturni identitet” Eduard Kale govori o temeljnim vrijednostima koje obilježavaju hrvatski narod: domoljublje, žrtvovanje, ljubav prema majci, pomoć ljudima u nevolji, pravednost. Dakle, riječ je o tradicionalnim vrijednostima koje su se utisnule u našu svijest kroz burna stoljeća naše povijesti. One su vrijedne, ali su erodirale u uvjetima opće moralne dezorijentiranosti o kojoj sam prethodno govorio. Danas nam trebaju vrijednosti društva znanja i digitalne transformacije, a to su samopouzdanje, sklonost promjenama, interes za tehnologiju, poduzetnički duh, samostalnost, težnja učenju, fleksibilnost, otvorenost prema razlikama i znatiželja. Uz to, treba nam neka vrsta “dobroćudnog nacionalizma” koja se sastoji od osjećaja ponosa zbog pripadnosti Hrvatskoj.

Za razliku od sadašnjeg, autoironičnog stava, valja razviti poštovanje naših stečevina i nasljeđa, uz istodobno uvažavanje drugih i iskreno prihvaćanje različitosti. Treba poticati i obrazovati stanovništvo da se ponosi našim prirodnim ljepotama, da poštuje proizvode i usluge Made in Croatia, da upozna i cijeni naše bogato kulturno nasljeđe, našu povijest, znanstvena i tehnološka dostignuća, našu umjetnost i njezine stvaratelje. Posebno nas valja izliječiti od bolesti potrošačkog društva. Naime, nekad smo stvari trošili, a ljude voljeli, danas je često upravo obrnuto.

Dugoročno, ja sam optimist. Naše naslijeđene prednosti poput položaja, prirodnih ljepota, mora, otoka, šuma, izvora vode, plodnih ravnica, rijeka i prelijepih planina treba oplemeniti kulturom i vrijednostima kulta rada, poštenja, otvorenosti, tolerancije, poduzetništva i prijateljstva. Samo da od sutra zamijenimo sve podobne sposobnima, to bi bio veliki korak prema boljoj hrvatskoj budućnosti.

Izvor: Glas Slavonije / Autor: Darko Jerković