Brojne su reakcije na izjavu Janice Kostelić da je tužna što se ne može slobodno kretatati po svojoj domovini. Izdvojit ćemo objavu Dade Lelasa, dopredsjednika udruge Most i voditelja Prihvatilišta za beskućnike, nekadašnjeg glasnogovornika Torcide…
– Da prostite, dobro govori državna tajnica. I ja sam tužan zbog moje domovine i strah me kretati se. Odeš na autoput kad ono Radimir u autu iza tebe, dođeš na utakmicu kad ono mafija u loži, a suci sa pištoljima, odeš se okupat eto ti Tomislava s gliserom, hodaš gradom kad ono Ivana nose u maricu i još te klepne ulični predator, kreneš kroz tunel u Omišu i upadneš u Cetinu, dođeš u Slavonski Brod kad ono nemaš zraka, odeš na hidroavion, a on se raspada, uđeš u taksi i pribiju ti vozača, odeš u dućan i zaraziš se poljskom salmonelom, opet odeš u dućan kad ono Ivica te popali, odeš u Zagreb kad ono saborski zastupnik sa puškom, voziš se gradom kad ono penzić ti naleti na auto, odeš bacit smeće i isti taj penzić te pripadne iz kontejnera i na kraju odeš u šumu i upuca te Nadan. I kad sve to doživiš i razboliš se, tata Slaven ti organizira humanitarnu akciju. Tužan sam, majke mi…
————————
KAŽE Janica Kostelić da je tužna jer se ne može sigurno kretati po domovini.
Ok. `Ajmo to analizirati.
Janica je krenula na Brač. Dočekala ju je grupa ljudi koji se ne slažu s njenim javnim djelovanjem, budući da je Janica javni dužnosnik. Ona se osjetila ugroženom, otišla nazad doma pod policijskom pratnjom, a 12 ljudi je zbog toga uhićeno.
Ja sam građanin Republike Hrvatske. Jednako vrijedan kao i Janica, jer pred zakonom smo svi jednaki. Zbog svega što se dogodilo Janici, a prvenstveno zbog onoga što se dogodilo Zdravku Mamiću, mene je nekoliko puta policija legitimirala ovih dana.
Nitko me nije zaštitio. Moj krimen je bio što nosim Startasice s Hajdukovim znakom i kapu s natpisom “Hajduk”.
Ja sam slobodan čovjek, nikad krivično kažnjavan, s plaćenim porezima voljenoj domovini.
Cijeli život sam prijavljen u svojoj domovini, koju volim barem jednako kao Janica, a koju volim puno više i od Mamića i od Šukera, zbog kojih se Janica, moja službenica, pokušava posvađati sa mnom.
Janice, ja često putujem po Hrvatskoj. Dođem u Zagreb, grad u kojem sam rođen, u glavni grad svoje domovine. Na ulazu u grad policija me zaustavlja kao zadnjeg kriminalca, tretira me kao potencijalnog terorista. Znaš zašto, Janice? Zato što navijam za Hajduk.
A ja volim svoju domovinu, Janice. Ljudi iz moje obitelji su ginuli za tu domovinu, Janice.
Nisu držali ruku na srcu dok je svirala himna na Olimpijadi, Janice, nego su za tu domovinu poginuli.
A ja, njihov potomak, tretiran sam na ulazu u glavni grad svoje domovine, na ulazu u svoj rodni grad kao terorist. Pretres, Janice. Pretres od policije koja bi tu trebala biti da zaštititi mene, građanina koji plaća porez i koji nikad nije kažnjavan, od onih koji taj zakon krše.
I nitko radi toga ne odgovara. I ja se radi toga osjećam jako nesigurno, Janice.
A ti si radi nekoliko ljudi koji su ti nešto vikali tužna? A štiti te represivni aparat koji plaćaju oni koji su legitimno protestirali zbog tvog nerada?
Janice naša draga, Plenkoviću naš, gospodo političari!
Shvatite da država i njen represivni aparat postoje radi nas, radi naše sigurnosti, i shvatite da je vaš posao štititi nas.
Shvatite da ste vi naši službenici, baš kao i policajci. Policajci su naši službenici, ne vaši.
I mi se osjećamo nesigurno, jer koristite represivni aparat da bi štitili sebe od onih koji vas plaćaju, umjesto da ih instruirate da nas zaštite od onih koji krše zakon.
Nisi shvatila sve ovo, Janice? Nije ni važno. Jednog dana će oni koji te štite po zapovjedi shvatiti za koga rade. Plaće će nestati, jer tvoje kolege troše više nego što ih mi, građani, možemo platiti.
A kad nema novaca, nema ni muzike.
I zato, shvati. Ja sam tužan, Janice.
Jer sam niže biće u svojoj domovini. U svojoj domovini, za koju su moji prijatelji i moji preci ginuli.
A nitko me ne štiti. Čak ni ti, koju plaćam za taj posao.
Splićanin
Bračanin
Dalmatinac
Hrvat
Građanin
Tvoj poslodavac
(cd/foto: Hrvatski skijaški savez/
wiki)
