Prohladnu i tmurnu haašku večer uoči izricanja drugostupanjske presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladen Markaču ugrijali su crveno-bijelo-plavi sjaj svijeća posloženih u obliku riječi Freedom i iskreni glasovi pedesetak Hrvatica i Hrvata iz
Nizozemske, Njemačke i Austrije koji su se pred zgradom Međunarodnog kaznenog tribunala u Scheveningenu pomolili za generale i otpjevali Lijepu našu. Bio je to nezaboravan osjećaj zajedništva, duhovne snage i vjere u pravdu.
Prava točka na „i“ svih aktivnosti koje je Hrvatski svjetski kongres organizirao kako bi upozorio na nepravdu i diskreditiranje digniteta Domovinskog rata i vojno-redarstvene operacije Oluja i u kojima sam imao čast sudjelovati uz svoje prijatelje Danijela Lučića i Petra Ćosića. Nitko u tom trenutku haaške večeri nije mogao ni slutiti da će konačna presuda Žalbenog vijeća ICTYa uistinu biti oslobađajuća.
U katedrali svetog Lovre i Elizabete u Rotterdamu večer prije izricanja presude održana je sveta misa pod vodstvom don Ivice Jurišića iz Murvice. U crkvi su podijeljene svijeće s natpisom Plamen slobode i plakati s likovima Ante Gotovine i Mladena Markača te natpisom “Zajedno i dostojanstveno za istinu”.
Napetost i nervoza dovedeni su do maksimuma jutro prije zasjedanja Žalbenog vijeća. Rano smo se probudili. Nismo gotovo oka stisnuli. Iz hrvatskog društva Velebit u Göteborgu osobnim automobilom stigla je skupina Hrvata, među njima braća Mikulić, kako bi osobno na licu mjesta dali potporu generalima i dočekali sudsku odluku. Svijeće u obliku riječi 
“Freedom” gorjele su cijelu noć i kao da su čekale svoj slavni trenutak. Pred sudom je prisutan veliki broj zaštitara, policijski automobili su okolo zgrade, polako pristižu odvjetnici, predstavnici hrvatskog veleposlanstva, novinari, rodbina i prijatelji generala. AFP nas pita što očekujemo od presude, na što odgovaramo da imamo spreman šampanjac u autu…
Ulaz u sudnicu je moguć samo uz prethodnu prijavu i akreditaciju. Prva kontrola identiteta osoba provodi se na ulaznim vratima. Nakon što prolazimo prvi metalni detektor, u posebne ormariće zaključavamo osobne stvari, novčanik, mobitel, foto aparat… tek nakon toga slobodan je ulaz u zgradu suda. Na pultu, nakon još jedne provjere identiteta, podižemo ulaznice za sudnicu. „International criminal tribunal for the former Yugoslavia“, ispisano je velikim slovima na zidu pored ulaza. Iznad stepenica koje vode prema sudnici obješen je veliki plakat s natpisom „Nuremberg 1949 – The Hague 1993“.
Prije nego što nam dozvoljavaju uspon prema sudnici, prolazimo zadnji metalni detektor i još jednu detaljnu kontrolu. Na ulazu u sudnicu spremne su slušalice za simultane prijevode na engleski i tzv. BCS jezik (Bosnian-Croatian-Serbian). Stolice za posjetitelje posložene su u pet redova, ima mjesta za stotinjak ljudi.
Nakon što smo sjeli u gledalište, pogled okrećemo prema generalima Gotovini i Markaču. Sjede nam s lijeve strane. Obojica se drže uspravno, ponosno, dostojanstveno. Gotovina namiguje gledalištu. Sudac Meron ulazi, svi se podižemo na noge, Norvežanin sjeda točno preko puta nas. Dijeli nas samo staklo. Počinje čitanje presude i obrazloženje Žalbenog vijeća. U gledalištu se ne čuje ni muha, pozorno pratimo riječi hrvatskog, zatim srpskog prevoditelja. „Pretresno veće je saopštilo“ najprije
pozitivnu odluku da se odbacuje kvalificiranje „Oluje“ zločinačkim pothvatom. Vojno-redarstvena akcija, kojom je oslobođen velik dio hrvatskog teritorija, nazvana je legitimnom vojnom operacijom. Kolektivni uzdah olakšanja širi se dvoranom. Petar sjedi kraj mene, mali osmijeh prelazi preko lica moga prijatelja, oči mu suzne, malo dalje od nas Danijel, nervozan i jedva izdržava sjediti na stolici, najveći broj lica u dvorani poprimio je vedriji izraz, jedino srpski novinari u nevjerici miču glavom lijevo-desno. U sudnicu stižu i dečki iz Göteborga, uspjeli su nekako ući, zaslužena je to nagrada za kilometre koje su prevalili.
Sudac Meron nastavlja čitati i spominje termin „alternativna odgovornost“. Kosti nam se lede. Je li moguće da će hrvatske generale ipak osuditi za nešto što uopće nije bilo predmetom kaznenog postupka?
Meron dalje obrazlaže, stalno navodi dva imena sudaca koji su protiv uvažavanja žalbe, i na kraju zaključak da ne postoji alternativna odgovornost zbog koje bi se Antu Gotovinu i Mladena Markača osudilo.
“Nalažem da se generali Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na slobodu!” Te riječi valjda nikada u životu neću zaboraviti.
Uzvik oduševljenja u sudnici, svi skaču na noge, dižu ruke u zrak, grle se znani i neznani, Petar mi je najbliži, pa Danijel, fra Ivica… čestitke pljušte na sve strane, suze radosnice liju se niz ozarena lica. S druge strane staklenog zida odvjetnici u zagrljaju dvojice generala. Veselje, radost, oduševljenje! Pravda je pobijedila!
Kao u transu spuštamo se niz stepenice do foajea, tamo novinari hitno javljaju vijesti svojim redakcijama. Odvjetnici Mišetić, Kehoe, Kuzmanović i drugi više su nego zadovoljni, dogovaraju se s veleposlanicom u Nizozemskoj Veselom Mrđen Korać,
vjerojatno i o vremenu polaska generala u Hrvatsku…
Ispred suda gomila novinara spremno drži mikrofone i diktafone, blicevi sijevaju sa svih strana. Među prvima izlazi Mirjana Markač, grli nas. Slavlje počinje, pjesma se čuje „Zovi, samo zovi“, spreman je, naravno, taj šampanjac koji smo donijeli iz Njemačke, uvjereni da će biti razloga za slavlje.
Generali Ante Gotovina i Mladen Markač samo nekoliko sati nakon oslobađajuće presude uz eskortu nizozemske policije dolaze u KLM Jet centar terminala zračne luke Rotterdam-Haag. U prolazu, iz kombija maše nam general Markač. Svaki trenutak
bi trebao stići i zrakoplov Vlade Republike Hrvatske. S generalima se pozdravljaju djelatnici Veleposlanstva RH u Nizozemskoj, ali i fra Ivica Jurišić i fra Jure Tokalić, donedavni i aktualni dušobrižnik Hrvatske katoličke misije u Rotterdamu. Emotivan je to trenutak, posebno za fra Ivicu Jurišića koji je redovno predvodio svetu misu u zatvoru u Scheveningenu. Odjednom se pojavljuje Danijel, sav blijed i rastresen. Što mu je? Zazvonio mu je mobitel, a s druge strane fra Ivica koji je dao telefon u ruke Mladenu Markaču, pa zatim Anti Gotovini. Generali nam se zahvaljuju! Nisam osjećao noge i jedva da sam riječ progovorio, kaže Danijel.
Stiže konačno i Vladin zrakoplov. Izlaze ministar obrane Ante Kotromanović, Dunja Gotovina i ministar branitelja Predrag Matić Fred. Sve je spremno za polazak prema Zagrebu. Ante Gotovina i Mladen Markač slobodni su ljudi. Neka im je sretan put u Domovinu. U knjigama povijesti ostat će zapisano da je Domovinski rat bio obrambeni rat, a „Oluja“ legitimna vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske. Neka se zna. Za sva vremena.
(Tekst objavljen u studenome 2012., autor: Edi Zelić)
(Foto: B. Kovačev, FB, YT, privatni arhiv)
