Maja Šiprak, hrvatska pjesnikinja, rođena u Sisku, dugi niz godina prisutna je na književnim portalima, sajmovima i okupljanjima u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Pjesme su joj uvrštene u brojne domaće i strane zbornike, a dobitnica je priznanja “Zvonimir Golob”, za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, “Spark” Velike Gorice, za pjesmu o proljeću, a na natječaju portala Očaravanje i časopisa Sapphoart za Valentinovo 2018. njezina pjesma izabrana je kao jedna od najboljih. Iste godine vrlo zapaženo bilo je i njezino gostovanje na tradicionalnom festivalu migracija u Luxembourgu.
Ove godine, usred pandemije koronavirusa, iz tiska je izašla nova zbirka poezije Maje Šiprak pod naslovom „Poezija pod jedrima“.
„Maja Šiprak ne zna pisati šablonski i serijski. Nju takvo pisanje ne zanima. Ne poseže s kvantitetom kako bi dosegnula kvalitetu, već uživajući u stvaranju, poput drevnih majstora, ne umanjuje kvalitetu količinom napisanog i nema problema kako da iz mnoštva napisanog odabere kvalitetu za uvrštavanje u zbirku, već kako da od kvalitete izdvoji dostatnost potrebnu za zbirku“. Riječi su to Ratka Bjelčića, recenzenta najnovije zbirke Maje Šiprak.
„Ono što karakterizira pjesništvo Maje Šiprak je umijeće prenošenja osjećaja kroz stihove. U njezinim pjesmama nema nerazumijevanja i postavljanja pitanja: „koja je pjesnička poruka?“, jer Majini su stihovi kristalno jasni, ogoljeni do srži, odlikuju se izravnošću. U njima nema kalkulacije dopadljivosti nauštrb iskrenosti. Maja ne robuje rimama, koje bi izgledale naštimane, nezgrapne, kratile Majin pjesnički dah i obrezivali njezine pjesničke slike. Maja Šiprak ima osjećaj za ritmičnost (pojedine pjesme uvrštene u novu zbirku, bez većih preinaka mogle bi se uglazbiti)“, zaključuje Ratko Bjelčić.
Ljubiteljima poezije preporučujemo „Poeziju pod jedrima“ iz pera Maje Šiprak. U nastavku donosimo njenu pjesmu naslovljenu „Versi srca“.
VERSI SRCA
Razapeta između mogućnosti i želja
biram tamnu polutku mjeseca
izbjegavam grabežljivce
i lažne kolodvore sreće
putujem sama
u naručju nosim breme prošlosti
i neizvjesnu budućnost
umotanu u svilu
izvezenu zlatnim versima srca
koje ljubav živi
daljina ostavlja trpki okus
nestaje u nevidljivoj točci na obzoru
obrazi se crvene od nedostajanja
a život mi se poput leda topi u dlanovima
koliko rastanaka treba proteći
koliko sastanaka treba živjeti
da bi mogli udisati puninu
stišati strepnju i neizvjesnost
prođe dan
noćima nema kraja
tjedan prođe
vikend me razapne
svaka misao kao goloždravi ptić
gladna je tvoje blizine
