Hrvatske elementarne nepogode

Kolumna: “Među nama”

Problemi hrvatskog društva definitivno leže u gospodarskoj neefikasnosti, lošoj investicijskoj klimi, velikoj nezaposlenosti, prezaduženosti, korumpiranosti, nepotizmu, da ne nabrajamo dalje. Uglavnom se o ovome piše naveliko, skoro svakodnevno po raznim medijima. Svi se slažu oko toga, ali evo, godinama se ništa ne pokreće, ništa se ne događa, nikako da do poteza dođe neka opcija koja bi stvari mogla i znala bolje odraditi.

Jedan od ključnih problema u hrvatskom društvu je tzv. „hrvatski jal“, a još veći je problem zapravo što u društvu, čast iznimkama, ni više od dvadeset godina nakon kraha komunizma i jednoumlja, udbaštva i avnojstva nije došlo do pravog obračuna i eliminiranja starih centralnokomitetskih i udbaških kadrova s ključnih i utjecajnih funkcija u državnim, medijskim i gospodarskim strukturama. Tako je svakodnevni politički i javni život u Hrvatskoj, pa čak i u hrvatskom iseljeništvu, često pod utjecajem takvih nerazriješenih i frustriranih razarača svakog pokušaja napretka ili inovacije.

Pokušajmo doslikati ove teze kroz nekoliko metafora i sličica. Neka u našoj „hrvatskoj priči“ budu dva lika, koje bismo mogli nazvati bilo kojim imenom, ali da bi Vam lakše palo čitanje, uzmimo dva vrlo česta i popularna hrvatska imena, Stipe i Ante.

Naš prvi protagonist je, dakle, Stipe. On je udbaški kadar koji je zanat ispekao u Titinoj Jugoslaviji. Već od malih nogu član je omladinskih organizacija partije, čak je bio na njihovom čelu naučivši dobro potrebne zanate za napredovanje u CK-UDBA-okruženju. Preokretom političke situacije početkom devedesetih pretvorio se u veliku Hrvatinu, HDZ mu je postao svetinja, svoj patriotizam naglašava na sve strane, od jednom ga se pronalazi i u (prvim) crkvenim klupama. No, problem je što mu je mentalni sklop ostao i uvijek će ostati onaj isti, dakle bezobrazni, beskarakterni komunjarsko-udbaški.
Skrasio se Stipe iz naše priče kroz svoje dobre veze na lijepoj pozicijici s koje ima nekog utjecaja čak i u medijima. Oko sebe je stvorio debeli sloj suradnika-potrčkala i nadobudnih mladih „htio-bih-biti-intelektualaca“ koji mu se uvlače u stražnjicu da bi sutra sebe profilirali i doveli u izdašniji prvi plan. A naravno, potrebni su mu, jer mu udbaška škola pametno nalaže da je bolje da drugi trče pred rudo nego da se sam izlaže „opasnosti“.

Naš drugi protagonist je Ante. Radi se o osobi koja stoji za drugu skupinu hrvatskoga naroda, za istinske, nepokvarene, skromne domoljube, kršćane sa smislom za pravednost. Pripadnik je mlađe generacije, obrazovan, s doktoratom u džepu, čak s iskustvom u inozemstvu, stručan je, ima fantastične ideje, potencijale i sposobnosti kojima lakoćom postiže uspjehe u europskim i svjetskim okvirima. Jedino u Hrvatskoj odnosno hrvatskim okruženjima to još ne uspijeva u mjeri u kojoj bi to zaslužio. Zašto?

Među ostalim zato što Antin uspjeh ne odgovara Stipi i njegovim drugovima, čiji bi dobro utemeljeni tereni konkurencijom koja misli svojom glavom mogli biti ozbiljno poljuljani. No, taj teren se počinje pomalo drmati i Stipina se nervoza diže. Ubacuje stoga Stipe u petu brzinu. Udbaška mu naobrazba kaže da se nečiji ugled najlakše ruši diskreditiranjem imena i prezimena, gdje god, na što više mjesta. Jasno je da Udbin sin nema argumenata, pa zato po dobro mu znanom zanatu i u maniri smrdljive ljudske elementarne nepogode širi laži, neistine, pljuje po časnim ljudima, obmanjuje, pravednima sudi, bezobrazno podmeće i insinuira služeći se poluistinama, tračevima i ostalim prljavim instrumentima odanog mu medijskog prostora. Aktivira Stipe sve raspoložive kanale, razne „sado-mazo“ suradnice i odane mu razjapurene suradnike, a ima ih dosta, stvorio ih je oko sebe na način kojeg se ne bi postidjeli ni najveći „lexovi Perkovići“…
I što to podmeće Stipe? Pa naravno, ono što se u Hrvatskoj uvijek imputira kada netko nema argumenata. Ocrni svog protivnika da je komunjara, da je po babi i stričevima u rodu s ovim ili onim kriminalcem, lopovom, udbašom, četnikom, avnojevcem. Nije uopće bitno što, samo neka zvuči što skandaloznije, pa neka se Ante brani ako može.

S druge strane, Ante reagira onako kako bi to svaki normalan čovjek učinio. Dakle, uopće ne reagira ili tek u mjerama kojih bi se civiliziran čovjek sjetio. Koncentrira se na svoj posao, radi ga što je bolje i kvalitetnije moguće. Postiže nove i nove uspjehe. Mic po mic. Korak po korak. Njegova djela govore o njemu. Premda je Antin posao nešto mukotrpniji jer mora razuvjeravati ljude s krivim predrasudama i ulagati dodatno vrijeme da se sazna za njegovo pravo lice, taj je put mnogo efikasniji, što je i logično, jer će svaki normalan čovjek prije vjerovati i steći povjerenje u nekoga tko je svojim radom dokazao kakva je osoba, nego u nekoga tko poput Stipana iz naše priče bez osnove blati, stvara nemire, zavrzlame, svađu i raskol.

I što hoće reći ova fiktivna priča čije pojedine elemente je vjerojatno svatko od nas već u nekim prigodama osjetio na svojoj koži?

Ljudi, budite strpljivi! Pogotovi Vi mladi koji ste pripadnici Antine generacije. Stipe i njegovi sljedbenici možda će Vas neko vrijeme još smetati, možda će Vam podapinjati nogu tu i tamo. Ali njihovo vrijeme prolazi. Hej, zapravo bi bilo upola manje zabavno da nema Stipana i njegovih drugarica i drugova…
Hrvatska ide u svijetliju budućnost, doći će vrijeme za onu pravu opciju koja će uspjeti jednu od najljepših zemalja na svijetu učiniti i jednom od najpoželjnijih destinacija za rad i život. Već je počelo. Dokozano je. Stipe i njemu slični pomalo posrću, gube tlo pod nogama, ispadaju smiješni, vic-figure kojima se ljudi rugaju, štafeta im ispada iz ruku, petokraka koju kane prilijepiti na čelo drugima vraća im se kao bumerang. Knock-out slijedi. Prije ili kasnije. Bum.