Maria Kühn od svoje 24. godine igra uspješno košarku u kolicima. Osvajačica zlatne medalja na Paraolimpijskim igrama zna koliko je bitan sport za ljude s invaliditetom.
Prošle godine je udruga “Dica Dalmacije” iz Stuttgarta kupnjom električnih invalidskih kolica pomogla mladom hrvatskom paraolimpijcu u plivanju Tomislavu Brajši. 15. veljače se održava 5. “Dalmatinska večer” u Esslingenu i organizatori će opet pomagati onima kojima je to najpotrebnije.
Mi smo ovih dana razgovarali s osvajačicom zlatne paraolimpijske medalje u košarci, Marijom Kühn. Prepuna pozitivnom energijom i optimizmom, Maria nam je ispričala kako trenira, kako se nosi s invaliditetom i, naravno, koji je to osjećaj bio osvojiti olimpijsko zlato.
Svom snagom igračice košarke za invalide pokreću svoja kolica. Kosa kola od specijalnih kolica se okreću brzo na skliskoj podlozi u dvorani. S jednom rukom sportašice bacaju i hvataju loptu. Druga ruka ostaje na kolicima kako bi mogli držati ravnotežu, no ipak se dogodi da se kolica prevrnu. Igračica se pokušava snagom svojih ruku podići s tla. Uz brzu pomoć suigračice joj to vrlo brzo uspije. Igra se može bez zaustavljanja nastaviti.
„Kao u običnoj košarci moramo driblati loptu i ne smijemo više od dva puta rukom hvatati kola”, objašnjava nam igračica invalidske košarke Maria Kühn pravila igre. U biti su pravila košarke ista osim sistema klasifikacije, gdje svaki igrač dobiva bodove po stupnju invaliditeta. „Lopta je jednako teška i koševi imaju istu visinu”, to su pitanja, na koja je Maria već češće morala odgovoriti otkako je 2012. s njemačkom nacionalnom paraolimpijskom reprezentacijom osvojila zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama u Londonu.
Impresivna plejada odličja, Olimpijsko zlato, dva zlata s europskih prvenstava, dodjela najveće sportske nagrade u Njemačkoj – srebrni lovorov list (“Silbernes Lorbeerblatt”).
No, početak karijere iz snova za Mariu Kühn je zapravo bio tragičan. 31-godišnja košarkašica je potpuno sabrana. Baš kao da samo priča o svom poslu asistentice u jednoj frankfurtskoj banci, a ne o trenutku koji joj je promijenio cijeli život. Nakon što je prije desetak godina uspješno maturirala, odlučila se za posao “au-pair” u Chicagu. Jednog dana je pala s konja na jahanju te ozljedila vrtlog kralježnice, nakon čega je ostala paralizirana. “Nisam imala niti jednu ogrebotinu, niti jednu modricu. Problem je bila modrica na jednom vrtlogu, koji se tamo jednostavno teže liječi nego na drugim dijelima tijela. Već u klinici sam opet htjela sjesti na konja i početi jahati”, kaže Maria.
O vremenu nakon nesretnog događaja nam je rekla: “Na početku misliš da život više nije ono što je bio. Ali onda se počneš boriti za svoju neovisnost” Da se brzo vratila iz “ponora” može najviše zahvaliti obitelji i prijateljima. “Zaista sam imala sreće”, kaže Maria. Kod mnogih supatnika je vidjela da prijatelji nisu bili dorasli situacije i samo su se povukli iz života. Kod nje to nije bilo tako.
Već u rehabilitaciji je pokušavala očajnu situaciju popraviti sportom, te se od 2006. aktivno bavi sportom za invalide: “Sport je za mene bio jako bitan, kako bih upoznala i druge ‘vozače’ invalidskih kolica, koji se suprotstavljaju istim problemima kao i ja. Prvo sam krenula s plesom u kolicima. No, ubrzo sam shvatila da to stvarno nije ništa za mene, to nije bio sport, nisam se niti uznojila. Srećom sam na plesu upoznala čovjeka, koji me je odveo na košarku. Prije sam uvijek mrzila sportove s loptom, ali u ovoj situaciji sam nekako ostala u košarci i stvorila se jedna ljubav prema ovom sportu koju i sama ne mogu objasniti. Najteže mi je bilo dobiti taj toliko poznati osjećaj za tu loptu.”
Maria nam priča kako joj sport igra jako bitnu ulogu u životu, život bez sporta joj je postao nezamisliv.
Tri puta u tjednu se trenira, ostalim danima se radi na snazi u teretani te na kondiciji. Prije velikih natjecanja normalni su svakodnevni treninzi, ponekad i po dva puta dnevno.
“Sport mi je jako bitan, naravno poslje mog momka, moje obitelji i mojih prijatelja. U mom slobodnom vremenu ulažem jako puno vremena u sport, istovremeno mi je to jedna vrste terapije za tijelo i dušu. Doznajete svoje sportske granice, uvijek se morate na novo dokazivati i nauči se što zapravo znači timski rad u pobjedama kao i u porazima. Ali dobro znam da ovaj sport neću uvijek moći igrati na ovako intenzivan način kao proteklih šest, sedam godina. No, sve u svoje vrijeme.”
Za kraj smo upitali Mariu kakav je to bio osjećaj biti natjecatelj na Paraolimpijskim igrama i na kraju osvojiti zlatnu medalju:
“Kao prvo, san svakog sportaša je sudjelovati na Olimpijskim igrama, meni se taj san ostvario i to me čini ponosnom. Eto, prošlo je već i više od godinu dana i još uvijek to zapravo nemogu opisati. Bilo je neopisivo i nevjerojatno! Kada se sjetim puta do medalje, treninga, putovanja po svijetu i pripremnih turnira – zaista je bilo jako teško. Ja sam ostvarila svoj cilj, bila sam ponosna, zahvalna i jednostavno presretna!”
Razgovarao Jurica Zelić
Foto: privatni arhiv