Dr. Anto Kovačević, predsjednik HKDU-a, saborski zastupnik od 200.-2003. i predsjednički kandidat na izborima 2005. vraća se na političku scenu i želi pripremiti put novoj, poštenoj garnituri političara. Rekao je to u razgovoru za Crodnevnik koji je vođen u sklopu njegova gostovanja u Njemačkoj povodom predstavljanja knjige „Čovjek i njegova sjena“. Kovačević je u našem razgovoru bez dlake na jeziku analizirao političku situaciju u Hrvatskoj, ne štedeći ni ljevicu ni desnicu, citirajući istovremeno Marxa i Kennedya, zgražajući se nad profiterstvom, mafijaštvom i nepoštenjem koje je zavladalo Hrvatskom 23 godine nakon njezina osamostaljenja.
Piše Edi Zelić
“Čovjek i njegova sjena” je nesvakidašnja knjiga koja progovara o mnogim ključnim temama iz hrvatske prošlosti, ali i sadašnjosti. Kako je došlo do knjige?
Ja sam imao sreću, za razliku od kolega robijaša, da sam se sreo s čojvekom koji je mene cijeli život pratio i koji je osjetio potrebu da se ispovijedi. Prišao mi je jednog dana čovjek i rekao da se zove Željko Kekić, da je bio udbaš, da o meni zna sve i pitao možemo li popiti kavu. Sjeli smo i najmanje pet-šest sati je čovjek pričao, a da ja nisam ni „A“ progovorio. Uvidio sam da je mnoge stvari znao o meni koje sam ja i zaboravio. Poanta knjige „Čovjek i njegova sjena“ je pomirba na istini. U njoj je istina, to je dokument o jednom ludilu u kojem sam i ja bio žrtva. U knjizi nema mržnje, jer mržnja je zlo. U Hrvatskoj je devedesetih napravljena pragmatička politička pomirba koja je bila potrebna. Što je vrijeme više odmicalo, koliko god je lustracija do 1995. Bila nemoguća zbog rata, ona je nakon toga postala nužnost. Ne s ciljem da se mi robijaši nekome osvećujemo, nego zato da onemogućimo onima koji su u ime Jugoslavije činili zločine, da u novoj hrvatskoj državi sudjeluju u javno-političkom životu, da budu ministri i saborski zastupnici.
Lustracija danas u Hrvatskoj gotovo da i nije više tema u svakodnevnom političkom diskursu?
Nakon 23 godine hrvatske demokracije, ja sam kao hrvatski idealist duboko razočaran, jer vidim da se mnogi pretvaraju u Hrvate koji zapravo nikada htjeli imati hrvatsku državu. Ja sam uvijek želio hrvatsku državu. Ali ja sam rekao i na sudu u Doboju da se ni s marksističkih gledišta ne smijem osjećati drukčije nego Hrvatom, jer Marx kaže da jezik i kultura i teritorij jedan narod čine narodom. Danas pitam sebe najprije i svu hrvatsku javnost i sve Hrvate zar je moguće da danas ne postoji politička volja da se zločini učinjeni na ime Tita i partije ne procesuiraju. Zar je moguće da najljepši trg u Zagrebu nosi ime zločinca, barabe, hohštaplera, lešinara i šakala imena Josip Broz koji je do podne sa Staljinom pio votku, a poslijepodne sa Churchillom whiskey. Zar je moguće da je u Hrvatskoj nakon rata čak tri tisuće branitelja diglo ruku na sebe? Zvonko Bušić, hrvatski romantik koji je izdržao najteže američke zatvore, vratio se kao sanjar i njegov san se pretvorio u noćnu moru i digao je ruku na sebe. Strašna je to poruka Hrvatima da je lakše izdržati progone i zatvore nego hrvatsku stvarnost. To znači da se ljudi sebi svete zbog razočaranja.
Kako promijeniti takvu hrvatsku stvarnost?
Vraćam se u politiku s jednim jedinim ciljem: ne mogu ravnodušno promatrati razaranje Hrvatske, odlazak najvećih hrvatskih umova, 550 liječnika traži ispis iz Liječničke komore i odlazi u svijet, ponovo Hrvati napuštaju svoje domove trbuhom za kruhom. Svake godine je 10 tisuća Hrvata manje, imamo opljačkanu i opustošenu zemlju, hrvatski čovjek je izgubio vjeru i nadu u politiku i političare. Političari su izgubili vjerodostojnost. Hrvatski čovjek danas nema osmijeha na licu, vlada beznađe. U devedesetim godinama kada su padale granate po nama bilo je više osmijeha i sreće nego danas.
Kako se može vratiti osmijeh na lica Hrvata?
Trebaju na vlast doći političari koji Hrvatsku vole više od vlastitoga džepa. Na žalost, politka je vrlo jednostavna. Ili je jednaka borbi za opće dobro svoga naroda, a ako to nije, onda je kriminal. Najveća većina političara se odlučuje za kriminal, jer je to puno lakši put. Postoji još jedna stvar koja me boli i opisat ću je na osnovi slučaja Joe Šimunić, koji je u jednom ushićenju na stadionu uzviknuo „Za dom“, a publika mu je uzvraćala sa „spremni“. Njega cinkare iznutra, iz Hrvatske i traže od Fife kaznu. Njega Fifa ne bi ni kaznila. No, izdaja je u Hrvatskoj najunosniji posao. Krist u Hrvatskoj ne bi dočekao posljednju večeru nikako, jer bi ga izdali već prije doručka. Zašto? Zato jer živimo u Jugohrvatskoj, počeli smo praviti novu zgradu od staroga materijala.
Kako procjenjujete Vaše šanse na desnici, gdje vlada prilična gužva u Hrvatskoj?
Meni je žao da u Hrvatskoj nema autohtone demokršćanske stranke poput CDU-a u Njemačkoj. Žao mi je i što nema istinske socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj, a ne ove boljševičko-partizanske koja je izišla iz šume i koja je naslijedila Komunističku partiju. Ja sam znao svojim kolegama u Saboru reći da kada je u pitanju hrvatska država i ideja o samostalnosti Hrvatske, da nema većeg desničara od mene i da je od mene desniji samo zid. Ali kad je u pitanju socijala, moram reći da me je pokojni Ivica Račan zvao i želio je surađivati dok sam bio predsjednik HKDU-a. On je bio mudar, lukav, pametan i nadasve pošten, pošteniji od pola HDZ-ovaca, pogotovo od Ive Sanadera. Ponavljam, Račan je bio pošten čovjek. Mi se dijelimo samo na one koji imaju i one koji nemaju. Ne dijelimo se mi ni na ustaše ni partizane, ni na lijeve ni na desne.
Ja sam svojim kolegama pravašima predložio da ujedinimo sve pravaške stranke. Smatram sebe moderniziranim pravašem. Ali Hrvatskoj je potrebna i jedna docijaldemokratska stranka, koje trenutno nemamo. Mora se netko boriti i za malog hrvatskog čovjeka, za onog siromaha koji po kontejnerima traži svoj ručak. Kažem Vam i ovo: Marx je bio genij, jer je prepoznao razbojnike divljeg kapitalizma.
Neponovljive su Vaše analize političke prošlosti i stvarnosti. Ali koje su Vaše mjere, koji su Vaši koraci koje biste poduzeli kako bi hrvatski čovjek izašao iz krize?
Prvo moraju doći ljudi koji vole Hrvatsku više od vlastitoga džepa…
… ali gdje su Vam ti ljudi?
Božo Petrov u Metkoviću, Ivan Kovačić u Omišu, ima u Hrvatskoj ljudi. Hrvatskoj treba karaktera i ljudi koji Hrvatsku vole više od vlastitoga džepa, toga Hrvatskoj treba više nego Očenaša. Moraju u Hrvatskoj konačno isplivati i doći do dobrih pozicija takvi ljudi.
Kako će doći takvi ljudi naprijed kada oni drugi čine sve da ih se zatvori, ušutka, diskreditira?
Naravno da je to teško. Ali evo, primjerice i putem svoje knjige otvaram teme o kojima hrvatski narod nije imao pojma. Mora se govoriti istina, što nije lako ni jednostavno. Ja iza sebe nemam novaca, ali nemam ni drpislava koji će oteti sve što se još oteti može.
Skrećete opet s teme. Ajmo nastaviti s mjerama koje biste Vi poduzeli.
Dakle, poštenje i pošteni ljudi na prvom mjestu. Domoljubi, bogoljubi i pošteni ljudi koji će biti odgovorni prema novcu kojim upravljaju i koji im narod daje na povjerenje, a ne koji će biti megalomani i drpislavi. Pazite, ja dobro poznajem Ivu Sanadera…
Nisam Vas pitao za Ivu Sanadera nego za mjere koje želite poduzeti ako biste došli na vlast?
Poštenje je, ponavljam, velika i najveća mjera da se zaustavi pljačka. Narod sve teže živi, a lopovi se stalno mijenjaju i stalno vode računa o svome rejtingu. Što ima mali hrvatski čovjek od toga da Ivo Josipović ima najveći rejting i popularnost? Nema ništa. Moramo se posvetiti ekonomiji, obnovi hrvatskog gospodarstva. To bi bio moj naglasak. Od ekonomije se živi, a ne od ideologije. Kako je moguće da jedna Slavonija, koja može hraniti 25 milijuna ljudi, uvozi sijeno? Pa zato što mafija u Hrvatskoj od nečega mora živjeti. Tu su naši problemi. Zato nam trebaju pošteni ljudi. To je najjača mjera da se zaustavi pljačka koja je u prve 23 godine opustošila Hrvatsku. Nestalo je 50 milijardi, sve po zakonu, sve je u redu, ali ja Vas pitam gdje je taj novac? Ne treba izmišljati toplu vodu. Nijemci su naši iskreni prijatelji. Oni su dizali Njemačku kao feniks iz pepela. Konrad Adenauer je rekao „Nijemci, ja sam samo jedan od vas. Nijemci, Vi imate pravo roditi se, raditi i umrijeti.“
Ako je Vaš naglasak na gospodarstvu, što biste poduzeli kao glavne ekonomske mjere?
Prvo bih ponudio najjačoj oporbenoj stranci, koja to bude, da napravimo jedan gospodarski konsenzus, plan razvoja Hrvatske.
Pa to biste trebali već napraviti prije nego što dođete na vlast. Strategija se razvija godinama, a ne tek kada se dođe na vlast…Ljudi očekuju rezultate odmah, dosta im je obećanja i izrada strategija.
Tako je. Ali nama je u interesu konsenzus. Glavni ciljevi su proizvodnja, zapošljavanje mladih ljudi i izvoz. Kada se oko toga usuglasimo, onda treba raditi na projektima, neovisno o tome tko je na vlasti. Tako bi to trebalo biti. Tako je to u Njemačkoj. Ali kod nas lopovi moraju krasti. Kod nas je situacija takva da kad Vi kradete četiri godine, onda dolazim ja i kažem: oni su pokrali, a ja sada moram provoditi reforme. A svaka reforma je drpislavlje u vlastite džepove. Vlasti se smjenjuju, a narod sve teže živi. Uvjeren sam da će doći uskoro vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. A pogotovo u Hrvatskoj je to jednostavno napraviti, jer politički život dominiraju dva krila iste komunističke partije: SDP i HDZ.
Poistovjećujete SDP i HDZ?
Dr. Franji Tuđmanu svaka čast. Što vrijeme više odmiče, to se pokazuje da on nije imao drugoga puta. On je 1990. morao napraviti ono što je napravio. Kad ja vidim od kakvog je dreka uspio napraviti državu, njemu treba dići spomenik do neba. Ali je lustracija nakon 1995. morala biti provedena. Ona je bila nužnost. Ja Vas pitam gdje ima više udbaša, u SDP-u ili HDZ-u? Teško mi je reći. HDZ mora proći jednu katarzu, mora se pročistiti od udbaša i drpislava. Naime, infrastruktura HDZ-a je poštena, to je kršćanski hrvatski čovjek koji voli svoju domovinu.
Može li današnje vodstvo HDZ-a provesti takvu čistku?
Pokušavaju. Ja ih podržavam da se provede jedna unutarstranačka lustracija. Ali teško će se to moći. Vidi se na slučaju Perković da je Udba u Hrvatskoj još uvijek prejaka, da njezin duh lebdi nad zemljom. Oni su bili spremni mijenjati i ustav samo da se zaštiti Perkovića. Naravno da ih je i strah, jer postoje stvari o kojima, ako Perković progovori, narod još nema pojma.
Maloprije ste spomenuli Ivu Sanadera, doživjeli ste njegovu gotovo cijelu političku karijeru i uspon, a na kraju i krah. Kako sve to analizirate?
Pohlepa je prokletstvo. A oholost i bahatost su jedni od glavnih smrtnih grijeha. Na žalost, Sanader ne samo da je upropastio HDZ nego i cijelu Hrvatsku. Taj njegov mafijaški način i organizacija mora da je bio potpmognut mentorima iz sjene, vjerojatno iz inozemstva. Bez obzira na njegovu obrazovanost i inteligenciju, ne vjerujem da je on to sve sam osmislio. Provedena je kapilarna pljačka Hrvatske i Sanader je za mene veliko razočarenje. Ne krijem, bio sam ponosan kad je izabran i rekao sam sebi konačno da Hrvatska na čelu ima obrazovanog, pametnog čovjeka, dobrog govornika… Ali je pohlepa bila jača od samoga njega. Smatram smrtnim grijehom da je Sanader upravljačka prava INA-e dao za samo deset milijuna eura. To zapravo više nije korupcija, nego veleizdaja. Ali kao što sam rekao, izdaja je u Hrvatskoj najunosniji posao.
Knjigu „Čovjek i njegova sjena“ predstavili ste u međuvremenu nekoliko puta i u dijaspori. Kakvi su to susreti s našim ljudima u inozemstvu? Niste dijasporu spomenuli kao mogući izvor talentiranih, neovisnih i poštenih ljudi?
Iseljena i domovinska Hrvatska pripadaju zajedno. Bez iseljene Hrvatske ne bi bilo ni hrvatske države. Mislim da je iseljena Hrvatska s pravom razoačrana. Ona treba biti jače zastupljena u svim segmentima društva. Ako bih ja bio na vlasti, uključio bih naše uspješne ljude u sve sfere društva. Imamo sjajne i kvalitetne ljude u cijelom svijetu koji znaju stvarati novac, koji su čestiti, koji su na zapadu naučili da je rad jedna velika vrijednost. Kod nas je totalno uništen sustav vrijednosti na kojem je nastala hrvatska država. Hrvatska je prepuštena umiranju. Hrvatskom vladaju ubojice Hrvata koji nikada nisu htjeli Hrvatsku. Hrvatskom vladaju oni koji ne mogu iskreno i s ljubavlju ni izgovoriti riječ Hrvatska.
Moram Vas pitati za slučaj „madrac mudrac“, po tome Vas se zapravo stalno spominje po medijima. Perspektivu Vesne Pusić moglo se često pročitati u medijima. No, pojasnite nam i Vi još jednom Vašu perspektivu tog slučaja.
Ja sam se poigrao riječima. Vokal „a“ sam zamijenio za „u“. Nisam mislio ništa zločesto. Ali pitam ja Vas i ljude koji će pročitati ovaj intervju: što je gore i veći zločin, tvrditi da je Hrvatska nastala na zločinu, da je Domovinski rat zločin, da je Gotovina zločinac, da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, to je sve Vesna Pusić izrekla u Saboru. Imamo to u fonogramu. Ili je veći zločin moja šala o madracu i mudracu, moj kratki pjesnički izlet?
Ja sam rekao već često: neka se ona ispirča samo jednom za uvrede hrvatskom narodu, ja ću se njoj tisuću puta. Ljevičarski mediji su sve tako namjestili da moja cijela politička budućnost ovisi samo o Vesni Pusić i o tome da joj se ja cijeli život ispričavam.
Pusić je danas ministrica vanjskih poslova i očito zastupa malo drukčija stajališta nego što je u Saboru izjavila kada ste Vi reagirali madracom-mudracem. Ili se barem pretvara da zastupa nešto drugo?
Mi živimo u Jugohrvatskoj. Više je Hrvata izgubilo Jugoslaviju nego što ih je dobilo Hrvatsku. Otuda svi naši problemi. Vesnu Pusić narod ne voli, jer ona mrzi Hrvatsku.
Na predsjedničkim izborima svojedobno ste bili kandiat. Kako gledate na skorašnje predsjedničke izbore? Može li netko ugroziti Ivu Josipovića?
Josipoviće je najveća Jugoslavenčina u celofanu i u ambalaži. On je vrlo inteligentan. Obećao nam je novu pravednost koja se, pak, pretvorila u bezakonje i veliku nepravdu. Ugroziti gje a mogla Kolinda Grabar-Kitarović. Žao mi je što je ona odbila kandidaturu, jer je izuzetno cijenim. Ona je sreća za HDZ i Hrvatsku. Ali takvi ljudi su rijetkost. Ona je s pravom procijenila da u ovom blatu u kojem se Hrvatska sada nalazi, još nije vrijeme za nju. Siguran sam da je domoljub, poštena i čestita žena i moju će podršku sigurno imati. Podržavam sve u Hrvatskoj što je pošteno, nema veze iz koje stranke dolazi. Ako iskreno voliš Hrvatsku bit će ti čast biti i portir u onoj opciji koja je na vlasti, ako je poštena. Kao što na grobu Johna Kennedya stoji „Nemoj pitati što tvoja zemlja može učiniti za tebe, nego pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju“.
Je li „Savez za Hrvatsku“ pravi korak prema ujedinjenu desnice? Kako gledate na „Nacionalni forum“ Nikice Gabrića?
Hrvatski čovjek je razočaran, prevaren i očekuje političke stranke bez skandala i repova. Mislim da je jako dobro što se Savez pojavio i HDZ nema razloga da se obrušava na Savez. Nije njima Savez neprijatelj. Neprijatelji su na drugoj strani i Savez HDZ-u može biti politički konkurent s kojim se može dobro surađivati. HDZ-ova udbaška sjekira je sjekla male državotvorne hrvatske stranke poput HDS-a, koji je bio pristojna stranke. Njima nisu bili problem Vesna Pusić i Radimir Čačić nego Anto Kovačević, Marko Veselica, Ivan Gabelica…, pravi domoljubi. Zato što ih je bio strah da ćemo im odnijeti glasove. Pa znate li koliko puta je mene Luka Bebić pitao ´zašto vi demokršćani morate postojati kada je tu HDZ´.
Ponovit ću još jednom da podržavam i hrvatsku ljevicu. Bit ću sretan da se stvori jedna prava hrvatska ljevica. Uopće mi ideološki predznak ne smeta. Nikada nisam smatrao da je hrvatsko pitanje ideološko nego je nacionalno.
