Zašto tek sad? Kako su jugoslavenski plaćeni ubojice desetljećima mogli nesmetano ubijati po Njemačkoj? Što je znala politika, što BND (njemačka tajna služba), a što Njemačka služba za zaštitu ustavnog poretka?
Članak Süddeutsche Zeitunga (SZ) koji potpisuju Frederik Obermaier i Philipp Grüll postavlja puno pitanja. Pitanja na koje odgovore ne znamo ni danas, 31 godinu nakon likvidacije Stjepana Đurekovića. Na jednom minhenskom sudu bi 17. listopada trebalo početi suđenje osobama koje se sumnjiči da su pomagale u organizaciji ubojstva.
Riječ je o 69-godišnjem Josipu Perkoviću i 72-godišnjem Zdravku Mustaču. “Dva stara muškarca, Hrvati, bivše veličine u obavještajnim krugovima, ljudi koji i danas imaju utjecajne prijatelje”, piše minhenski dnevnik. Njemačko pravosuđe najavilo je da bi proces mogao trajati do proljeća iduće godine, prenosi Deutsche Welle. Zakazano je 50 ročišta.
Za suđenje se akreditiralo 133 novinara. Među njima i 15 predstavnika “sedme sile” iz Hrvatske. U članku se ponovno navodi kako su njemačke vlasti jako dobro znale što se događalo na tlu tadašnje Savezne Republike. Njemačka vlada je znala da se vodi “rat podzemlja” (SZ) između jugoslavenskog režima i dijela hrvatske emigracije, koji u svojim antikomunističkim akcijamama nije prezao ni od uporabe sile.
SZ: “Na jednoj strani je bila jugoslavenska država sa svojim plaćenim ubojicama. Na drugoj: hrvatski disidenti, demokrati i fašisti, anarhisti i monarhisti. Oni su sanjali o neovisnoj Hrvatskoj. Neki su skladištili eksploziv i oružje za pobunu, vježbali su partizansku borbu u tajnim kampovima.”
“Bila je to zabluda”
Utjecajni minhenski list piše i da su hrvatski egzilanti “ubili jugoslavenskog konzula u Frankfurtu”, da su u Njemačkoj “trenirali i ubijali”, da su se u Njemačkoj “osjećali sigurnima”. “Bila je to zabluda. Duga ruka jugoslavenske tajne službe dosezala je i do Savezne Republike”, zaključuju novinari SZ-a. Po aktualnim procjenama na njemačkom je tlu likvidirano oko 30 protivnika Titovog režima. “Prvi je umro 1967. u blizini Stuttgarta, njegov je ubojica na njega pucao šest puta”, podsjeća SZ i prenosi detalje o nekim drugim, dijelom i misterioznim ubojstvima.
Upadljivo brzo su, dodaje se dalje, istrage u mnogim slučajevima bile naprasno prekidane. Potvrđuju nam to i drugi izvori u Njemačkoj. Navodno nije bilo dokaza, navodno su ubojice brzo napustile njemačko tlo, policijski službenici su tvrdili kako “ima i važnijeg posla”.
Valja podsjetiti da je Njemačku u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća potresala serija zločina RAF-a.
Vjerojatno se ipak razlog zbog kojeg njemačke vlasti nisu intenzivnije istraživale zločine Udbe zvao Josip Broz Tito. Tadašnji njemački kancelar Willy Brandt često se družio s jugoslavenskim predsjednikom. Brandt je htio “otrgnuti” Jugoslaviju iz sovjetskog zagrljaja, približiti ju Zapadu. To je bio ključni dio Brandtove nove “istočne politike”.
Dok je državni vrh u Bonnu Titu uručivao državna odlikovanja SR Njemačke, on je “potpisivao naredbe o vođenju specijalnog rata” protiv svojih protivnika, piše SZ. Također dodaje kako je Tito naredio svojim tajnim službama da sastave popise egzilanata: “Tko se suprotstavio režimu trebao je umrijeti, bez obzira je li se protiv Jugoslavije borio oružjem ili samo riječima.”
“Komunizam, velika prijevara”
Bili su to ljudi poput Stjepana Đurekovića. On se protiv režima borio riječima. Izdavao je knjige s naslovima poput: “Komunizam, velika prijevara”. SZ piše: “Đureković je žrtva njemačke politike prema istoku”. Danas bi se ciničnim rječnikom vjerojatno reklo: kolateralna šteta. A sve s ciljem da se ne naljuti Tita.
Do danas nije rasvjetljeno zbog čega je Đureković ubijen. Zato što je znao previše o manipulacijama u svom bivšem poduzeću (INA)? Zbog knjiga u kojima je kritizirao Tita? Zbog toga što je radio jedno vrijeme i za njemački BND?
Puno pitanja bez odgovora. I 31 godinu nakon Đurekevićeve smrti. Po našim informacijama, prenosi Deutsche Welle, njemačke vlasti u ovom trenutku vode istrage u 13 slučajeva ubojstava ili pokušaja ubojstava hrvatskih egzilanata. Njemački istražitelji tek sad, preko dva destljeća nakon raspada Jugoslavije, imaju uvid u (bivše) tajne dokumente. I konačno mogu rekonstruirati mračne tajne iz prošlosti.
U slučaju Đurekovića stvari su, kako stoji u optužnicama, bile jednostavne. Mustač je kao bivši šef Udbe (SDS-a) naredio Perkoviću da isplanira likvidaciju bivšeg menadžera INE. Perković je, tvrdi se, stvarnim ubojicama dao ključeve tiskare u blizini Münchena u koju je navraćao Đureković. Ključeve koje mu je predao vlasnik tiskare – Krunoslav Prates.
Atentatori do danas nisu otkriveni. “Oni zbog ubojstva nikada neće morati odgovarati pred sudom”, zaključuje SZ. (cd/deutsche welle)
