José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, priprema se napustiti svoj ured. Nakon deset godina na čelu izvršnog tijela EU-a rezimirao je svoj mandat pred Europskim parlamentom u Strasbourgu: “Bili smo jako blizu bankrota nekoliko zemalja članica. Spekuliralo se da će Grčka napustiti eurozonu i izazvati domino efekt. A pogledajmo sad: Portugal i Irska izašli su iz kriznog programa, a Irska je jedna od najbrže rastućih europskih ekonomija. Europa je jača nego se mislilo”, rekao je u obrani ideje štednje i stezanja remena koju je zastupao zajedno s kancelarkom Merkel.
Barroso se obratio dvorani na tri četvrt praznoj, čime su eurozastupnici pokazali što misle o tome kako je djelovala Komisija s njim na čelu. Samo 170 od 750 eurozastupnika, i to uglavnom onih iz njegove političke obitelji, EPP-a, poslušalo je Barrosov govor u kojem je naglasak bio na tome da je usprkos velikoj krizi sačuvana “europska konstrukcija”.
I drugi zbrajaju Barrosovu bilancu: Barroso je preuzeo kormilo od Romana Prodija kad se EU bila potresla od dvostrukog, francuskog i nizozemskog referendumskog “ne” Ustavu Europe. Njihova posljedica bile su dvije godine institucionalne krize za vrijeme koje nije bilo velikih strateških pomaka, na primjer u proširenju Unije.
Nakon toga, 2008. godine, nastupila je velika financijska, a onda i ekonomska kriza, koja je bila najočitija kao kriza eurozone. Kriza u zemljama koje koriste zajedničku valutu imala je različite, a ne iste uzroke, pa je tako u Španjolskoj, pa i Irskoj, bila vezana za nekretninski balon, a u Grčkoj je bila kriza javnog duga, ali je recept iz Bruxellesa bio isti za sve.
Bivši portugalski premijer nastojao je pokazati da knjige za koje je bio zadužen ostavlja čiste. U govoru u Europskom parlamentu naglasio je da su za krizu krive zemlje članice, a ne Bruxelles. Ipak, u prvom mandatu zalagao se za potpunu deregularizaciju financijskih tržišta, koja je bila jedan od elemenata financijske krize. Isto tako, iako je svu krivnju prebacio na zemlje članice, činjenica je da im se u deset godina gotovo nikada nije suprostavio, a nikada ako su prigovore imale Njemačka ili Francuska, iako je to je bila njegova dužnost.
Rezultat krize, iako to Barroso nije naveo u svom govoru, bio je nezapamćeni rast nezaposlenosti u cijelom EU-u i u eurozoni, koja još uvijek traje i nema znakova poboljšanja. Politika štednje koju je Angela Merkel nametala kroz Vijeće, a Barroso provodio kroz Komisiju, dovela je Europu na rub deflacije. Istodobno, val eurofobije, uz plimu euroskepticizma, preplavio je članice briselskog bloka. Eurofobija, vezana uz krajnje desne pokrete, pojavila se u cijeloj Europi, ali, što je zabrinjavajuće, i u starim demokracijama, kao što su Britanija, Francuska i Nizozemska. Konačno, prošlu godinu zaoštrila se ukrajinska kriza i pokvareni su odnosi sa Rusijom.
Barrosa se često kritiziralo da rukovodi Komisijom beskrvno i birokratski. On, pak, smatra da je bilo logično da Komisija za vrijeme krize bude u drugom planu, a u prvom a budu zemlje članice. Isto tako, predmet kritike bilo je da je Komisija bila stroža od MMF-a sa zemljama na periferiji zone eura. Barroso se nikad nije usudio otići u Grčku ili na Cipar da provjeri kako tamošnji građani doživljavaju Bruxelles.
Kontroverze izaziva i njegova odluka o tajmingu početka transatlantskih pregovora o slobodnoj trgovini, jer je u Europa u krizi mnogo slabija od Amerike. U svakom slučaju, čini se da Europa okreće stranicu Barrosove uprave nad izvršnim tijelom Unije bez mnogo žaljenja. (Euroreport/cd, foto: JLogan/Wiki)
