“Ne znam tko je uhićen, a tko ne, ali ovo je sramota. Sve je to politika, ovo je sramota za državu. Na dan Vukovara radi se spektakl. Sve što se događalo u Vukovaru danas će se zaboraviti. U kakvoj mi to državi živimo?”
Kakav čovjek moraš biti da u istu rečenicu pokušaš staviti tragediju Vukovara i maksimirskog velmožu? Koja li je to iskrivljena logika potrebna da komentiraš Mamićevo uhićenje stavljajući ga u kontekst sjećanja na Grad Heroj i na tužne sudbine tisuća stradalih i raseljenih? Teško je moguće zamisliti promašeniju paralelu od ove kojoj je pribjegao Ante Kulušić na zagrebačkom aerodromu danas. Dok je grad na Dunavu krvario pod milijunima granata, u sigurnosti svog zagrebačkog okružja počinjao je uspon Zdravka Mamića, kojemu je uniforma služila samo za slike i paradiranje po maksimirskim travnjacima.
Mogu čak razumjeti potez nominalnog predsjednika HNS-a, on se jadan naprosto ne snalazi. Svaki put kad uhite braću Mamić on se jednostavno izgubi. Nestane. Treba mu jadnome vremena da se pripremi. Ne možeš zamjeriti čovjeku, kojeg je prebacilo. Mogu shvatiti čak i nesuvislo ponavljanje fraze „čestitam“ starog Srebrića, ipak je u godinama. Mogao bih opravdati i vožnju automobila pod maskama u sred bijela dana, kad bih imao nalaz krvi, ali reakcija gospodina Kulušića je apsolutno i potpuno neshvatljiva, nerazumna i neprihvatljiva. Nema tog umora koji bi opravdao spominjanje Zdravka Mamića i njegovih djela u kontekstu vukovarske tragedije i vukovarskih heroja.
Za one koji možda slabije pamte Antu Kulušića treba reći da je isti nogometni djelatnik i političar od formata. Šibenčanin rodom, hajdukovac opredjeljenjem, bar tako sam navodi. Najpoznatiji je po činjenici da je unatoč invaliditetu stečenom u Domovinskom ratu(ozljeda meniska koljena) uspješno nosio znake FIFA-e kao sudac u razdoblju 1996-2000. Sam je objasnio to : „Ja ne vidim što bi tu bilo sporno. Najbolji boćar u Šibeniku je 100-postotni invalid! Zurbriggen je skijao sedam dana nakon operacije. Kako su me napadali zbog invaliditeta, bili bi vjerojatno najsretniji da me raznijela četnička granata”. Medicinski i politički fenomen, čovjek koji je kao invalid uspješno sudio na domaćim i inozemnim travnjacima i prolazio rigorozna testiranja. Danas je član IO HNS-a i njegovog užeg kabineta tzv. Odbora za hitnost, tijela u koji valjda ne možete valjda ući bez pokoje afere.
Optužbe koje se „ekipi Mamić“ stavljaju na teret su ozbiljne, radi se o vrtoglavo visokim iznosima za koje je oštećen klub, a i država. Svakoj ozbiljnoj i normalnoj državi trebao bi biti cilj doći do istine i utvrditi pravo stanje stvari, a uhićenje osumnjičenih je samo korak u tom smjeru. No u našem nogometu vrijedi obrnuta logika.
U jednom je gospodin Kulušić ipak u pravu. Definitivno se radi o cirkusu. Cirkusu kojeg je i sam dio. Dovoljno je pogledati podugački popis afera unutar domaćeg nogometa, počevši od izvedbi nogometnih sudaca, delegiranja i kontrole sudaca, incestuoznog odnosa klubova, izbornih skupština pa do najnovijih optužbi o izvlačenju i pranju novca. Nogomet je prepun čudnih likova, kojima je mjesto daleko od sporta.
Više od nogometnog cirkusa i svih njegovih klauna, danas u oči upada blasfemično pozivanje na Vukovar. Treba imati posebnu vrstu obraza promisliti, kamoli izgovoriti nešto slično. Da uistinu cijeni i poštuje žrtvu Vukovara i njegovih ljudi, da to nije samo politička moneta za potkusurivanje tada ne bi uopće promislio povezivati ono što poveznice nema.
Izvor: nogometplus.net / Edo Zdravković
Foto: Screenshot youtube
