S pjevanjem ste počeli u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Darmstadtu. U kojoj mjeri smatrate da je pjevačka aktivnost u misiji određivala Vaš daljnji život?
Pjevanje u zboru dalo mi je jako stabilnu podlogu za nastavak pjevanja, a još više me formiralo kao osobu. Ne samo da sam pjevala, nego sam odrasla u krugu hrvatske zajednice u Darmstadtu. Pokojni fra Franjo Bilokapić, sestra Vitalija Križan i sestra Božena Duvnjak bili su neumorni u okupljanju mladih, išli smo s radošću na vjeronauk, folklor, zborsko i solo pjevanje, učili smo hrvatski jezik. U „mom“ vremenu naša zajednica je primila i puno izbjeglica, bio je rat u domovini. Tada smo skupljali pomoć, išli smo na prosvjede, humanitarne koncerte i disali smo „svi kao jedan“.
Krajem prošle godine objavili ste božićni CD s pjesmama koje ste godinama izvodili upravo u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Kakav je osjećaj bio ovjekovječiti te pjesme na nosaču zvuka?
Dok sam snimala u studiju, dopustila sam da me nosi osjećaj. Za mene svaka pjesma ima neku svoju priču i uvijek je povezana s nečim ili nekim. U tom smislu sam i odabrala pjesme za svoj božićni album. Iako sam vrlo kritična prema sebi, jako sam zadovoljna rezultatom svog prvog albuma. Kada sam prvi put predstavila pjesme pred “domaćom” publikom u Darmstadtu, imala sam osjećaj da se ljudi koji su mi bliski sjećaju nekih zajedničkih polnoćki i Božića. Tu i tamo sam vidjela suze u njhovim očima i njihov pljesak bio mi je najveća nagrada za uloženi trud.
Jedna ste od malobrojnih pjevačica iz iseljeništva koja je relativno poznata u Hrvatskoj i koja se redovno pojavljuje na našoj sceni. Što mislite, zbog čega nema više naših glazbenika iz iseljeništva na domaćoj sceni?
Svaki uspjeh ovisi o više faktora. Svakako je jedan od razloga što je teško ući u te, recimo tako, klanove izdavačkih kuća. Poznajem mnoge odlične pjevače u iseljeništvu, na primjer Nicole Jukić ili Sašu Amića koji su sjajni vokali, ali mislim da su oboje glazbenici koji ne žele da im se uzme duh glazbe za nekakav uspjeh na top ljestvicama. Sve se rijeđe čuje kvalitetna pjesma na hrvatskoj estradi. Neki su drugi kriteriji bitniji, pogotovo među pjevačicama. To nije svačiji odabir. Ali ipak, kao što je poznato, o ukusima ne vrijedi raspravljati.
Tijekom ljeta objavili ste novu pjesmu pod naslovom “Sanjam”, dakle nastavljate u samostalnim pjevačkim vodama? S kime surađujete?
Pjesma “Sanjam” nastala je već prije nekoliko godina iz pera Ante Dujmovića, a za aranžman se pobrinuo Leo Škaro. Spot za pjesmu snimljen je u Splitu i Kaštelima pod režiserskom palicom Matka Petrića. Jako samo zadovoljna suradnjom sa spomenutom ekipom. Upravo sam završila snimanje za još jednu novu pjesmu autora Alena Nižetića. Otvorena sam zasuradnju, volim pjevati i volim doživjeti život glazbenika u mjeri koju sebi sama dopuštam. Nisam opterećena karijerom, tako da idem dalje korak po korak, za gušt sebe i svoje publike.
Zanimljivo je da svoje pjesme snimate i objavljujete u Hrvatskoj, zbog čega ne u Njemačkoj gdje ste odrasli i godinama živjeli?
Započela sam svoj put pjesama „Ima li nade za nas“ i „Nema ništa novo“ u duetima s Draženom Zečićem. Ljudi se toga još sjećaju, a time je zapravo i predestiniran moj daljnji put u Hrvatskoj. Slušam glazbu na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, ali budući da je pjevaču najbitnije prenijeti emocije na publiku, to mi najlakše pada na hrvatskom jer se osjećam Hrvaticom te je hrvatski moj materinski jezik na kojem smo kod kuće uvijek i isključivo razgovarali.
Ove godine očekuje vas radno adventsko vrijeme?
Točno. Očekuje me desetak nastupa i koncerata diljem Njemačke, među ostalim u Mannheimu, Stuttgartu i Münchenu, gdje ću predstaviti svoj božićni album pod naslovom „Na dobro vam došao Božić“. Publici u Njemačkoj pjesmom želim dočarati tradicionalan hrvatski Božić. Ova mala turneja imat će svoj završetak u Splitu, gdje ću 23. prosinca otpjevati humanitarni božićni koncert za udrugu roditelja “Anđeli” za djecu s posebnim potrebama. Tome se osobito radujem jer s “Anđelima” surađujem već godinama. Također se radujem svojim gostima Draženu Zečiću, Alenu Nižetiću, Papa bendu i plesnom klubu “Sedmi vjetar”.
Majka ste dvoje djece koja, baš kao što ste i Vi, odrastaju u iseljeništvu. Kako uspoređujete njihovu situaciju sa svojim djetinjstvom?
Postoje mnoge paralele, počevši od radosti kad se dođe u Hrvatsku tijekom godišnjeg odmora, sve do tuge i plača kada opet treba napustiti rodbinu. Baš kao što su to moji roditelji radili sa mnom, tako sada i ja nastojim održati hrvatski jezik i time svojoj djeci dati nešto na put što će im davati sigurnost i osjećaj da znaju gdje i komu pripadaju, unatoč tomu što odrastaju u multikulturalnom drustvu.
Što to druga generacija iseljenika može dati na put svojoj djeci, a što prva generacija gastarbajtera možda nije mogla, i obratno?
Mislim da je naša obveza naučiti djecu materinskim jezikom, a jako važnu ulogu imaju vjera, kultura i tradicija. Jedna takva osnova zajamčit će djeci dom, bilo gdje da žive. Prednost druge i treće generacije je da imamo veliko iskustvo iza sebe, puno bolje poznajemo strane jezike od naših roditelja i bolje smo integrirani u društva u kojima živimo. Ne vidim u integraciji ništa loše. Dapače. Dobra integracije može pospješiti i svijest za vlastitim porijeklom.
Živite trenutačno u Luksemburgu, kako tamo izgleda život hrvatskih iseljenika?
Na žalost, ovdje se nema puno vrema družiti s ostalim Hrvatima. Radno vrijeme je jako dugo, a kada su katolički blagdani ili školski praznici, svi hrle u Hrvatsku da provedu vrijeme sa svojim obiteljima. Djeca u školi imaju pravo na određeni broj sati hrvatske nastave. Imamo Hrvatsko društvo Luksemburg koje je jako dobro organizirano i koje nastoji okupljati Hrvate u Luksemburgu. Također postoji Hrvatska katolička misija, ali nakon smrti dosadašnjeg župnika, još uvijek čekamo na njegovog nasljednika. Premda je sve više Hrvata u Luksemburgu, čini mi se da je sve još u fazi formiranja i slaganja.
Često se u Hrvatskoj spominje iseljeništvo u kontroverznim kontekstima. Neki zagovaraju povratak iseljenika, neki žele izolirati iseljeništvo. Budući da odlično poznajete obje strane, što Vi mislite o tome?
Često se ne vidi ili ne želi vidjeti što su Hrvati izvan domovine učinili za svoju domovinu i što još uvijek čine. No, osobno nisam nikada osjetila da mene netko izolira samo zato što nikada nisam živjela u Hrvatskoj. Nekada bih odnos domovine i iseljeništva usporedila s majkom koja odbacuje svoje dijete. Žalosno je što vlasti u Hrvatskoj očito ne žele one koji žive vani, a nemaju rješenja ni za one koji žive u Hrvatskoj. Mladi ljudi, naime, masovno dolaze u zemlje Europske unije. Hrvati u iseljeništvu mahom su visoko obrazovani, imamo uspješne ljude u gotovo svim granama društva. Prava je šteta da Hrvatska taj kapacitet ne koristi više za sebe. Ali ako neće Hrvatska, netko će drugi.
Tekst: Mario Kolmanić (preuzeto iz Matice)
Fotografije: Danijel Marijanović (HDWORKz i Damir Dragun)
