Dvadeset i pet godina nakon uspostave samostalne hrvatske države, mladi naraštaj u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna ni o golemom doprinosu koji su hrvatska politička emigracija i hrvatsko iseljeništvo od 1945. do 1990. godine dali u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države, a ni o rušenju Titove komunističke i totalitarne Jugoslavije. To je velika tragedija, koja jako osiromašuje znanje kako prosječnog čovjeka u Hrvatskoj, tako i sadašnjih i budućih hrvatskih političara. O tom posebno važnom razdoblju povijesti hrvatskog naroda izvan domovine Hrvatske u današnjoj Hrvatskoj jednostavno vlada zavjera – ako ne šutnja, onda sustavno ignoriranje. Nažalost, hrvatski se narod danas nalazi pred gotovo istovjetnom opasnošću pred kojom je bio 1977. godine. Razlika je samo u tomu što sada imamo samostalnu hrvatsku državu, koju, radi vanjskih, osobnih i ideoloških interesa, ruše mnogi vodeći hrvatski političari, intelektualci i mediji. Tad sam, iako tek tridesetogodišnjak, u uvodniku prvog broja Hrvatske istine, glasila HSS-a za Australiju, napisao:
„Hrvatski se neprijatelj jedino i panično plaši istine. I to je jedino oružje protiv kojega nema obrane. To oružje je velika šansa cjelokupne demokratske opozicije, oružje koje vodeći krugovi i ličnosti moraju što više i što efikasnije iskorištavati.“
Gornje je riječi hrvatskoj javnosti uputio hrvatski književnik Mirko Vidović po izlasku s petogodišnje jugo-robije u Sremskoj Mitrovici.
Hrvatski se narod nije nikada bojao, a ni danas se ni ne boji ni ne plaši istine. Svi oni koji od hrvatskog naroda skrivaju istinu jer se boje s istinom izaći van na javu svjesno djeluju protiv svoga hrvatskog naroda
Laži o hrvatskom narodu
Laži o hrvatskom narodu, s prikrivanjem istine, šire hrvatski neprijatelji. Oni Hrvati koji strahuju od istine, a istovremeno prikrivaju laži, desna su ruka naših neprijatelja, koji nastoje ugušiti i zaustaviti našu borbu za slobodu i dostojanstvo.
Hrvatski je narodni obraz čist i jasan. Nema toga naroda na svijetu koji može uprijeti prstom na naš hrvatski obraz i reći: on je prljav. Nema ih zato što mi nismo osvajali tuđe, nego smo branili svoje.
Neprijatelji hrvatskog naroda svjesni čistoće i nevinosti nas Hrvata, da bi opravdali svoje prljave prohtjeve i zločine, služe se u blaćenju hrvatskog naroda onim događajima koje su nam oni sami donijeli i nametnuli. Ti su događaji proizvod i nedonoščad fašizma, nacizma i komunizma, koji nisu u hrvatskom narodu niknuli, niti ih je hrvatski narod, kao takve, ikada prihvatio, a ne prihvaća ih ni danas.
To su nam nedvojbeno potvrdili događaji iz 1971., kad su se u hrvatskoj narodnoj bujici Radićevog domaćeg hrvatskog narodnog pokreta utopili i posljednji predstavnici jugoslavenstva i komunizma u hrvatskom narodu: Savka Dabčević i Miko Tripalo. Savka i Tripalo također su bili optuženi, od strane Beograda, za suradnju s akterima ratnog režima. No, hrvatski je narod te godine dokazao – prihvaćajući se svog domaćeg hrvatskog Radićeva puta – da su mu i fašizam i komunizam jednako strani i neprihvatljivi.
Zato je krajnje vrijeme da se i jedan dio hrvatske emigracije oslobodi zabluda, okova i zagrljaja svih onih hrvatskom narodu stranih i nametnutih dogmi i pokreta. Krajnje je vrijeme da se svi skupa konačno nađemo na našim domaćim hrvatskim narodnim Radićevim temeljima, koji su niknuli iz hrvatskog naroda i za dobrobit hrvatskog naroda.
Kad se jednom svi zajedno nađemo na našim tako čvrstim domaćim temeljima, onda nam neće biti teško prijeći preko sitnih ljudskih nesporazuma i razlika. Samo tada i u tom slučaju, kad se nađemo na tim čvrstim i neoborivim hrvatskim temeljima, možemo računati na bolju i sretniju budućnost svih nas i postići je.
Spas od začaranog kruga emigrantskog života
Vrijeme je, a ono opet brzo prolazi, dok neprijateljska noga i dalje gazi i uništava našu hrvatsku zemlju. To se događa samo zato i isključivo zbog toga što smo si dozvolili da nas neprijatelji namame i uhvate u paukovu mrežu stranih i hrvatskom narodu nepotrebnih pokreta. Možda to ne bi ni bilo toliko tragično da u isto vrijeme odgovorna gospoda, za vrijeme i poslije rata, nisu zanemarivala naše domaće narodne vrednote i temelje, koji su nas kroz našu burnu povijest nekoliko puta spašavali i u kojima i danas leži naš spas – spas za nas iz velikosrpske tamnice i „začaranoga kruga“ emigrantskog života i rada.
Dragi čitatelju – hrvatski rodoljube, to je ujedno glavni i jedini razlog zašto smo pokrenuli ovo naše glasilo: „Hrvatsku istinu“.Radi se o zahtjevu trenutka. Zahtjev koji od nas traži utvrđivanje i pronalaženje brzih najboljih i najodlučnijih rješenja. Za to su prije svega potrebni: svježe snage, odlučnost, hrabrost, ustrajnost, samopouzdanje, vjera u pobjedu hrvatskog naroda u borbi za slobodu, i, više od svega, vjera u pobjedu pravde i istine – hrvatske istine. Tu hrvatsku istinu, koja će sigurno pogađati pojedince u hrvatskim redovima, iznosit ćemo pred hrvatsku javnost uvijek i u svakoj prilici. Na to nas tjeraju predstojeći sudbonosni trenuci.
Također, na taj su nas korak primorali urednici pojedinih hrvatskih glasila, koji su se bojali i koji se boje iznošenja hrvatske istine i raščišćavanja pojmova među nama samima. Mi ne ulazimo u razloge njihova straha pred tom istinom. Moguće je da se radi o okolini u kojoj žive, a nisu isključeni ni drugi razlozi: osobna odgovornost, obiteljska situacija itd. No, to im ne daje, a ne može im ni dati, nikakvo opravdanje ni pravo da na temelju svog osobnog straha uskraćuju istinu tisućama drugih Hrvata u ovim danas za Hrvatsku sudbonosnim trenutcima.
Uredništvo „Hrvatske istine“ temelji svoju orijentaciju na činjenici da smo glasilo Hrvatske seljačke stranke i da slijedimo nauk braće Radića: uspostavu neutralne republike Hrvatske, u kojoj će vladati demokracija, kao i socijalna i politička ravnopravnost svih njezinih stanovnika bez obzira na vjeru i porijeklo.
Na stotu obljetnicu rođenja Stjepana Radića 1971. godine hrvatski je narod, predvođen Maticom hrvatskom, još jednom dokazao da se ne odriče Radićeva puta, tj. da ga i dalje vjerno slijedi u svojoj borbi za bolju i sretniju budućnost, unatoč svim mogućim terorima i pritiscima da ga se s tog puta ne samo skrene, nego i biološki potpuno uništi. To je onaj isti put koji je velikosrpska kraljevska četnička klika na čelu s kraljem Aleksandrom imala namjeru zaustaviti ubojstvom vođe i učitelja hrvatskog naroda u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Revolverskim hicima umobolnog Puniše Račića uspjeli su smrtno raniti Stjepana Radića i fizički ga rastaviti od njegova hrvatskog sela i hrvatskog naroda, ali se nisu mogli riješiti nauka i duhovne prisutnosti vođe hrvatskog naroda. To su nam jasno pokazali i dokazali događaji iz 1971. godine. Te su godine tisuće Hrvata – mladih i starih, seljaka, radnika i inteligencije – otišle u Radićevo rodno mjesto da odaju priznanje velikom sinu hrvatskog naroda. Nadalje, te su godine hrvatski sveučilištarci postavili spomen-ploču na Radićevoj kući u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu sa sljedećim tekstom: „U ovoj kući živio je i umro 8. kolovoza 1928. osnivač hrvatskog seljačkog pokreta STJEPAN RADIĆ. Osmog kolovoza 1971.“
Tuđman shvatio zabludu svoje generacije
Franjo Tuđman, u to vrijeme general jugoslavenske vojske i tridesetogodišnji član KPJ, bio je jedan od mnogih koji su – nakon dvadeset i pet godina izrabljivanja, pljačke i terora nad hrvatskim narodom u velikosrpskoj Jugoslaviji – shvatili zabludu svoje generacije. Došavši do spoznaje što je Stjepan Radić značio i što danas još uvijek znači za hrvatski narod u njegovoj borbi za slobodu i samostalnost, Tuđman, pišući u „Hrvatskom tjedniku“ 1971., zapaža sljedeće:
„U povijesti svakog naroda ima znamenitih muževa, kulturnih stvaratelja i političkih vođa, heroja i velikana uma, vojskovođa i državnika, revolucionara i reformatora, glasovitih izvršnika na različitim područjima ljudske djelatnosti, po kojima pojedini narodi i postajahu poznati u suverenom životu i u povijesti ljudskog društva. Ali i među takvima malen je broj onih što su u životu pojedinih naroda imali sudbonosno značenje, što se u cijeloj njihovoj povijesti uzdižu kao općenacionalni velikani, koji bijahu izraz svoga naroda, što su odlučno utjecali ne samo na zbivanja svoga doba, nego i na razvitak u daljnjoj budućnosti, oblikujući za trajnija vremena neke bitne značajke, spoznaje i ciljeve nacionalnog bića svoga naroda. Danas, na stotu obljetnicu rođenja Stjepana Radića (i skoru trideset i treću godišnjicu njegove smrti), ne može biti nikakve dvojbe da on u povijesti naroda hrvatskog pripada baš takvim velikanima.
Od prvog stranačkog programa ili temeljnog nauka Hrvatske pučke seljačke stranke iz godine 1904. pa do Ustava neutralne seljačke republike Hrvatske iz godine 1921., Radić je propovijedao da ostvarenje samostalne i suverene države Hrvatske nema nikakvu drugu svrhu, no da bude okvir za izvršenje socijalnog programa u interesu cijelog naroda, u prvom redu seljaštva i radništva.
Svojim odlučnim suprotstavljanjem provedbi unitarističkog ujedinjenja 1918. i tvorbi hegemonističko-centralističkog pokreta u Kraljevini SHS, Radić bijaše jedini hrvatski političar koji je u sudbonosnom trenutku raspada Habsburške Monarhije i stvaranja nove južnoslavenske države bio na visini povijesne zadaće, vjerno izražavajući buntovno-revolucionarno raspoloženje hrvatskog naroda u njegovoj težnji da raskid državnopravnih sveza s Austro-Ugarskom bude okrunjen proglašenjem Hrvatske Republike.
Ne može biti dvojbe da je u novije doba, u borbi za svoja suverena prava, hrvatski narod mogao izbjeći suvišne napore i žrtve, da su njegovi politički protivnici odnosili se s više pažnje prema povijesnim poukama, navlastito iz borbe Radićeva pokreta. Isto je tako neprijeporno da će Radićeva politička misao ostati u toj borbi trajno jednim od najdubljih izvora nacionalne svijesti, odlučnosti i širokih čovječanskih obzora hrvatskog naroda u njegovoj težnji za suverenom državom.
Raspad Jugoslavije samo je pitanje vremena
Hrvatski se narod danas ponovo nalazi pred još jednom, možda najodlučnijom i najsudbonosnijom, prekretnicom u svojoj dugoj povijesti. Raspad velikosrpske četničko-imperijalističke Jugoslavije samo je pitanje vremena. On je neminovan. Hoćemo li mi, Hrvati, ovoga puta znati iskoristiti ono što smo u zadnjih šezdeset godina nekolik puta propustili? Uredništvo „Hrvatske istine“ vjeruje ne samo da hoćemo, nego da mi to i možemo i moramo jer drugog izlaza nemamo; osim sve većih i gorih stradanja, muka, žrtava i mogućeg biološkog nestanka.
Dolaskom Jimmyja Cartera za predsjednika Amerike, predstojećim promjenama u Velikoj Britaniji, kao i sve većim i glasnijim nezadovoljstvom naroda u tzv. Komunističkoj Istočnoj Europi pod čizmom ruskog nacionalističkog imperijalizma kucnuo je trenutak da mi Hrvati, u domovini i iseljeništvu, jednom i zauvijek odbacimo i odreknemo se svih tuđih i hrvatskom narodu stranih i nepotrebnih emblema – kako onih lijevih, tako i onih desnih, Krenimo putem hrvatskog mučenika Stjepana Radića: branimo hrvatske stoljetne tradicije, običaje, kulturu i vrednote, a više od svega branimo hrvatsku zemlju – našu domovinu. Braneći nju branimo sami sebe i opstanak hrvatskog naroda. Bez te zemlje – koju nam žele na silu i prevaru oteti – naći ćemo se na nepovratnom putu nestanka.
Borba i zahtjevi za prava, slobodu, samostalnost i razvoj malih naroda dosegli su vrhunac upravo u drugoj polovici ovog – dvadesetog – stoljeća. Uz bok borbi naroda za slobodu i samostalnost nalazi se i borba za slobodu i dostojanstvo čovjeka kao pojedinca. Imajući to na umu, hrvatska vanjska politika i hrvatsko unutarnje uređenje moraju počivati na demokratskim i čovječanskim temeljima hrvatskog sela, tj. nauka braće Radića.
Jadranska orijentacija Hrvatske
Također u toj borbi za samostalnost i državu moramo što uspješnije iskoristiti neobično važnu pomorsku i jadransku orijentaciju i položaj Hrvatske jer će nam uspostavom demokratske države Hrvatske Jadransko more otvoriti nove putove u svijet, rušeći barikade i brane hrvatske izolacije.
Ostvarenja sadašnjih hrvatskih potreba i želja moguća su jedino kroz zdrav, snažan, pravedan, pouzdan i isproban domaći narodni pokret. Pokret koji je prihvatljiv i cijelom hrvatskom narodu i stanovnicima Hrvatske. Od 1904. godine pa sve do današnjega dana nekoliko je puta dokazano da je – do sada – takav pokret moguć (a kao takav bio je i oživotvoren na nauku Stjepana Radića kroz Hrvatsku seljačku stranku) jedino onda kad počiva na našim hrvatskim narodnim temeljima. Na njima je počivala, a i danas počiva, Hrvatska seljačka stranka kao stranka svih Hrvata bez obzira na vjeru i društveni sloj. Ona je stranka katolika, muslimana, pravoslavaca, seljaka, radnika, inteligencije itd. jer je narodna, naša i nije uvezena od raznih probisvijeta s raznih stranih svijeta.
Na čelu te stranke i tog pokreta danas stoji dugogodišnji suradnik i pratilac Stjepana Radića, dr. Juraj Krnjević – domovinski predsjednik HSS-a, čovjek koji je danas najpozvaniji da u ovim sudbonosnim danima stane na čelo hrvatskog naroda. Čovjek je to koji je cijelog svog života vjerovao i vjeruje u pobjedu istine, pravde i demokracije, pa čak i onda kad su – kao i danas – nad hrvatskim narodom vladali sila i teror.
Neprolazna zasluga Stjepana Stjepana Radića
Pišući nedavno u „Hrvatskom glasu“ o borbi hrvatskog naroda, dr. Krnjević pozvao je sve Hrvate pod barjak Stjepana Radića sljedećim riječima: „Neprolazna je zasluga Stjepana Radića i Hrvatske seljačke stranke da se u njoj i oko nje svakom takvom zgodom od konca Prvog svjetskog rata pa do sada okupljala ogromna većina hrvatskog naroda, na načelima na kojima kulturni svijet priznaje svakom narodu pravo na samostalnost i suverenu državu kao korisnom članu međunarodne zajednice slobodnih naroda.“
Stradali smo kao narod, u novo doba 1918., 1941. i 1945., kada su nas pojedinci ili grupe intelektualaca , ne vodeći računa o volji u narodu, gurale na put koji vodi u propast. Mi pozivamo sve Hrvate da se nađu zajedno s Hrvatskom seljačkom strankom na temelju, koji je hrvatski narod demokratski izgradio i koji je i ovoga časa suvremen».
- V.
(Antun Babić)
Hrvatska istina, godina I., broj 1
Melbourne, veljača 1977.
- S.
JOŠ STVARNIJA I JAČA…
Francuski stručnjak za pitanja Jugoslavije, pisac nekoliko knjiga, rasprava i monografija, koji je u vremenu između dva rata podržavao potrebu jedinstva Jugoslavije, promijenio je to svoje mišljenje pod udarcima istine. U novinama Le Monde, Paris, 8.11.1952., Albert Mousset izjavljuje:
„Radić je dao hrvatskom narodu podudarnost socijalnog i nacionalnog, koja je još stvarnija i jača od one koja je proizlazila iz nekadašnjih njegovih (hrvatskih HI) ‘historijskih prava’… Radićevo ubojstvo u beogradskom parlamentu iskopalo je između Srba i Hrvata krvavu provaliju, koja nikad nije zatrpana.“
