Postoje područja koja su iznenađujuće neučinkovita kao što su zdravstveni i obrazovni sektor. Ekonomski gledano to su vrlo zanimljiva područja. Dok su u zdravstvenom sektoru moguće ozbiljne uštede uz istovremeno poboljšanje cjelokupne usluge, u obrazovnom sektoru trenutačni “modus operandi” (način provedbe) je jednostavno štetan za naše društvo. U Njemačkoj je vrlo zanimljivo pratiti rasprave o “digitalnom sporazumu” i unaprijeđenju školstva u koje ministrica obrazovanja Johanna Wanka želi uložiti nekoliko milijardi eura. Dovođenje svih škola na naprednu tehnološku razinu joj je glavni cilj, a gdje se mi u Hrvatskoj nalazimo kao članica EU? „Kakva škola danas, takva Hrvatska sutra“ pisalo je na nekoliko plakata za vrijeme prosvjeda radi kurikularne reforme u Zagrebu. Neki zli jezici već su počeli govoriti da će za nekoliko godina u Hrvatskoj samo postojati mogućnost pohađanja škola za turizam i sport. Gdje se danas nalazi naše školstvo? Jesmo li spremni za digitalizaciju, za „industriju 4.0“? Europska komisija je u svom redovitom “Pregledu obrazovanja i osposobljavanja” detaljno analizirala zašto je hrvatsko školstvo ispod prosjeka EU i ispod zacrtanih ciljeva Unije.
Novac je tu, ali odjednom ga nitko ne želi
Pogledajmo plan njemačke ministrice Wanke: Uložiti oko pet milijardi eura u IT-opremu u 40 tisuća njemačkih škola. Plan kojeg je mnogo političara podržalo. No, mnogo učitelja kao i sindikati učitelja protivile su se takvom planu ministrice.
Predsjednik saveza njemačkih učitelja Josef Kraus izjavio je kako ne želi vidjeti „razrede prijenosnih raučnala“ i da su škole već dovoljno digitalizirane i da „više ništa nije potrebno“. Bolje bi bilo da se taj novac uloži u školske knjižnice, jer pretežno oni socijalno lošije stojeći školarci moraju puno više čitati – pogotovo „tiskano slovo“. Znači tiskarsko crnilo i papir. Ovakve izjave nisu samo šokirale prijatelje „digitalizacije“ već su se i mnogi drugi iznenadili tolikom željom prema nazadovanju. Znači takvi ljudi bi našu djecu trebali pripremat za budućnost.
Provoditi ili odbiti?
Nije to pitanje roditelja koji svojoj djeci dopuštaju sve, koji im kupuju najnovije pametne telefone, tablete itd… Ne, nije to očevo ili majčino oduševljenje tehnologijom ili neki bolesni optimizam, jer postoji dovoljno podataka iz raznih istraživanja koji pokazuju kako nije dobro dopuštati djeci neograničeno korištenje pametnim telefonima, tablet uređajima itd… Neka djeca nauče svašta, pa i da ne valja jesti svakakve gljive iz vrta ili iz šume, ili ako su pretjerivali u nečemu onda neka se nauče i braniti („potući na ulici“), neka se bave razno raznim stvarima.
S druge strane djeca moraju naučiti da postoje i elektronski uređaji koji znaju biti zanimljivi ali i korisni. Treba se naći zdrava sredina, gledati daljnji razvoj obrazovanja bez stvaranja novih frontova ili blokada.
U digitalnoj transformaciji uvijek je uključena i promjena kulture – pogotovo u obrazovnom sektoru
Rasprave koje se aktualno vode u Njemačkoj promašuju sva ona bitna pitanja oko ove teme. Trenutačno je potpuno nebitno da li u nekim školama postoji brzi internet ili koliko tablet uređaja postoji u razredima. Nema pomoći dok god će se nastava provoditi po starim paradigmama.
Ključno pitanje o obrazovanju je, što bi nam obrazovanje trebalo predstavljati u vremenu kada do znanja vrlo lako možemo doći putem interneta na primjer.
Prije se išlo u školu kako bi se “napunili” znanjem
Prije se išlo u školu kako bi se napunili znanjem, danas je to skoro pa sporedna stvar. Ne mislim ovdje da učenje o nekim osnovnim stvarima više nije potrebno. Već mislim na stalno učenje napamet. Prije dvadesetak godina ste u školi morali napamet naučiti kako koja ptica zvuči, možda je to prije zaista imalo nekakvog smisla (čisto sumnjam), ali to je onda bila najbolja mogućnost brzo raspolagati sa znanjem. Danas bi, dok bi šetao kroz šumu, sve te zvukove valjda “skinuo” putem neke mobilne aplikacije kao što je “Shazam”.
Što djeca danas moraju učiti da bi sutra bili uspješni?
Henry Ford je jednom rekao da je tajna uspjeha kad posjedujete sposobnosti koje su „u tom trenutku tražene“. Sam Ford posjedovao je nekoliko sposobnosti, osjećaj za inovacije, pravu strategiju pretvorbe… I zrno sreće kod donošenja odluka. Sve skupa je od Henry Forda napravilo jednog od najvećih pionira u svjetskoj auto industriji.
Možda ste čuli za priču o Amanciu Ortegi, vlasniku modnog labela „Zara“, čovjek bez završenog fakulteta, bez znanja o nekim stranim jezicima, bez diplome, bez pomoći bogate obitelji u pozadini itd… Pogledajmo „Zaru“ danas, po cijelom svijetu „Zara“ ima oko 7000 prodajnih mjesta. Ortega je ispunio svoje snove ali kako? Njegova želja za uspjehom i njegova strast za poslom bila je ogromna, uz odlično skrojeni poslovni plan.
Danas nije potrebno spominjati da svijet izgleda potpuno drugačije nego prije dvadesetak godina kada sam ja išao u školu. Taj svijet će sutra opet izgledati potpuno drugačije. Umjesto da isključivo služi za stjecanje znanja, obrazovanje će u budućnosti morati ispunjavati sasvim druge ciljeve. Osnovno znanje za svakodnevnicu će zasigurno ostati isto kao što su npr. računanje na pamet, pravopis, zemljopis itd.
Uz sve to potrebna su nova razmišljanja, trebala bi se dogoditi jedna nova definicija obrazovanja. Nekoliko tema se tu čine zanimljivima:
Naučiti programirati
Programiranje je nešto što bi se u budućnosti trebalo uvesti od prvog razreda. Nije to stvar pisanja kodova ili programa, već o učenju osnovnih koncepata i kako trenirati razmišljanja. Ovo bi se moglo raditi i s olovkom na papiru, ako bi gospodinu Krausu tako bilo draže. Svakako bi bilo puno povoljnije.
Povijest
Povijest je vrlo važna! Ne godine ili imena, već znanje o događanjima i pouke koje smo izvukli iz povijesti. Vrlo je zanimljivo kako ljudi brzo zaborave na sve one pogreške koje su učinjene kroz povijest te se često i ponavljaju. Među mnogim građanima premala je svijest o povijesti, to bi se trebalo promijeniti.
Znanost
Uvođenje stručnog predmeta koji bi obrađivao znanstvene teme, s ciljem da svako dijete na kraju osnovne škole barem malo zna što je to nova tehnologija i kako kroz vrijeme znanstvena saznanja mogu utjecati na naše živote.
Strpljivost & Disciplina
Često nama odraslima fali strpljenja i discipline, ali i često je to slučaj i kod djece. Ne gledam na to kao moralne vrijednosti, već kao sposobnosti! Nešto što morate naučiti za život. Jer u današnje vrijeme puno toga ovisi o tome. Strpljivost i disciplina su baza od koje kreće gradnja zajedničkog društva. U vrijeme mnogo rascijepljenih društava k tome vrijedi težiti.
Uložiti pet milijardi? Ništa lakše od toga!
„Digitalni sporazum“ je lijepa zamisao. No to je i put najmanjeg otpora. Puno teže i zahtjevnije bilo bi uspostaviti reformu obrazovanja – to bi bilo pravo minsko polje za ministricu Wanke. Vidimo to i kod nas u Hrvatskoj gdje se previše nebitnih ljudi i institucija miješa u reformu o obrazovanju. Ne čudi što gospođa Wanke na kraju samo želi naručiti tablet uređaje i priču privesti kraju.
Nova generacija učitelja
Mnogo učitelja je protiv “digitalnog sporazuma”, osjećaju se ugroženima, neki čak i nepotrebnima, ali u skoroj budućnosti ćemo trebati čitavu armadu novih učitelja. Mnogi stručnjaci upozoravaju i traže da se od profesije učitelja opet napravi vrhunsku profesiju kao što je to nekada bila. Sudeći po izjavama gospodina Krausa teško je povjerovati kako će tu doći do skorašnjih promjena. Naravno da ljude nemožete tako lako mijenjati, pogotovo učitelje i hvala Bogu da postoji mnogo kvalitetnih i dobrih učitelja!
I opet: SAD
Mi Europljani se često znamo rugati američkom obrazovnom sustavu. Tamo postoje oni “multiple-choice” testovi gdje samo morate križati, tamo postoji uska povezanost školstva s privatnim ekonomskim sektorom i one nevjerojatne kredite koje nude studentima. Što se tiče digitalizacije u obrazovnom sektoru, ipak mislim da su oni napredniji od nas, manje se boje. Znači dok djeca tamo već pričaju o kodovima mi ćemo u Europi još uvijek raspravljati da li je bolje pisati na papiru ili čitati s ekrana. Mnogo je američkih škola uvrstilo Apple-ov program “Everyone can code” u svoje nastave. Koliko mi je poznato nešto slično u Njemačkoj jedino možete vidjeti na “Tehničkom fakultetu” u Münchenu.
Društvo, ne gospodarstvo
Na ovakav način gubimo utrku u gospodarstvu, što je tu je, ok. Što je u Hrvatskoj? Tamo jedan državni tajnik (Matko Glunčić) okrivljuje djecu s posebnim potrebama i nacionalnih manjina za loše rezultate na Pisa testu. Djeca koja pohađaju nastavu po prilagođenim programima za te dvije skupine ne sudjeluju u testiranjima, pa osim što je svojom izjavom Glunčić uvrijedio manjinske skupine u društvu, pokazao je i nevjerojatno neznanje u području kojim se bavi. To je čovjek koji je u Ministarstvu obrazovanja također zadužen za kurikularnu reformu, znači i za budućnost naše djece, pa zar to nije strašno!? Kako je on završio na toj poziciji? U Hrvatskoj se stalno razgovara, mnogo toga se uzima u obzir, naslušali smo se već mnogo fraza, praznih priča i obećanja bez konkretnih mjera pa i rezultata. Industrija 4.0 je u punom jeku a mi se još uvijek bavimo stvarima kao npr. istospolnim brakovima… Ma tko baš želi, neka izvoli! Velika je šteta što s zastarjelim i unazadnim obrazovnim sustavom zaostajemo debelo za ostalim članicama EU, ali još veća je šteta što ćemo kao društvo izgubiti još puno više.
Jer i jedna ekonomsko slabija država, s dobrim i dalekovidnim obrazovnim sustavom, može uz marljivost i spremnost pogurati svoje poljuljano gospodarstvo.
foto: miketraffic.com