Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture postao je glavnom metom hrvatskih mainstream iliti “urbanih” medija nakon što se usudio ispitati pravila financiranja nevladinih udruga i nakon što je u javnost procurila njegova fotografija iz mladenačkih dana s HOS-ovom kapom na glavi. Također su “spornima” ocjenjene njegove sljedeće izjave:
“Domovinski rat je jedini u 20. stoljeću u kojoj su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska. Duhovi i zlodusi prošlosti izazivat će stalni rascjep i beskrajne debate. Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu.
Jugoslavenska armija koja je provela opsadu i razaranje Vukovara i Sarajeva baš je ona armija kojoj gori “vječna vatra” u središtu Sarajeva, a koja je upravo u Titovo doba pretvorena u “državu u državi” tj. odvojeno boljševičko središte moći koje je etničku krizu u savezu s velikosrpskom ideologijom 1991./92. pretvorilo u brutalan rat i agresiju.
U tom smislu Ovčara i srebreničke egzekucije modelski nisu ništa drugo već umanjeni, ponavljam umanjeni, refleks masovnih partizanskih egzekucija u ljeto 1945. kada je samo u nekoliko dana na najbrutalniji način, planski i organizirano, smaknuto više desetaka tisuća poraženih komunističkih neprijatelja, a čije se kosti, vezane žicom, svakodnevno pronalaze po slovenskim ledinama i zatrpanim tenkovskim rovovima, uz šutnju titoističkih novinskih apologeta koji javnost zatrpavaju pričama o Titovom “antifašizmu”, kuharicama, unukama, ljubavnicama, jahtama i pudlicama te “nesvrstanim” odnosima s diktatorima među kojima je bilo i kanibala.
Iz današnje perspektive, NDH je, uz ostalo, predstavljala prvi i posljednji pokušaj državnog uozbiljenja pravaških koncepcija o katoličkomuslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije. Taj pokušaj je ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačkoideološke ili vojničke formacije već i zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji.
Hrvatska politička i općenito društvena elita, posebice ona vladajuća i društveno najutjecajnija, na različite je načine proizvod titoizma i jugoslavenskog komunizma te je u formativnom smislu bila i ostala prožeta njegovim vrijednostima.”
Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, gorljivi antifašist, svjedok na Haaškom sudu protiv Republike Hrvatske i njezinih generala, u zreloj dobi od 56 godina, dakle u vrijeme Domovinskog rata, kada je bio glavni tajnik HDZ-a, u okviru javnih nastupa i privatnih razgovora od Australije, preko Kutine sve do Karlsruhea jasno i glasno je relativizirao zločine počinjene u Jasenovcu. Evo i nekih njegovih citata:
“Jasenovac je bio radni logor kakvih je bilo i u ostalom dijelu Europe. Ta ubojstva nisu istinita, prošlo bi po 15, po mjesec dana da nitko nije umro niti je ubijen. Kad bi došao u Jasenovac zatočenik je praktično bio spašen jer je bio potreban kao radnik.
U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata – ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom“.
Da ne nastavljamo dalje s citiranjem Mesićevih izjava, njegov opširni govor možete poslušati na video snimci koju je na svojoj Facebook stranici objavila hrvatska radio emisija KROS iz Karlsruhea. Upravo u tom njemačkom gradu Mesić je održao govor 18.3.1990. Govorio je o crvenim lisicama, Udbi, Isusu i Judi, Srbima i mnogim drugim stvarima.
Zanimljivo je i da mu očito tada nije smetala jasno istaknuta hrvatska zastava s prvim bijelim poljem pod kojom je sjedio i govorio. Danas hrvatski mainstream mediji fotografiranje s takvom zastavom uzimaju za zlo predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović… Pametnomu dosta.
Treba jasno reći: da je Hrvatska zemlja slobodnih medija i demokratskih vrijednosti, Stjepan Mesić nikada ne bi bio predsjednik Republike Hrvatske.
Naravno da je Hrvatska još daleko od toga da bude zemlja sa slobodnim i neovisnim medijima i visokim standardom demokracije, tolerancije i političke odgovornosti. Nijedan predsjednik u nijednoj ozbiljnoj demokratskoj državi ne bi opstao na svojoj poziciji kada bi se u javnosti pojavile informacije poput ovih koje se mogu čuti na video snimci iz Njemačke ili u videozapisu koji je snimljen u Novskoj. Međutim, Mesić je dobio čak dva mandata, s tim da ni Efraim Zuroff ni njemu slični lovci na naciste i fašiste nisu ni zucnuli….Nije li sve to simptomatično za stanje Republike Hrvatske?
I da odgovorimo na pitanje iz naslova ovog članka: NE.
Stipe Mesić nije Zlatko Hasanbegović. Čak mu ni najmanje ne sliči jer Hasanbegović barem dosljedno i čvrsto zastupa svoje stavove o kojima se može raspravljati, ali koji nisu ni približno radikalni poput onih koje je zastupao bivši hrvatski predsjednik koji danas kojekakvim sramotnim priopćenjima pokušava ispraviti sliku prevaranta i izdajnika koju mu je davno prilijepila većina hrvatskih građana. I to je ono što je na kraju krajeva mjerodavno. (cd, foto: screenshot FB)
