Mijo Jelić je heroj Domovinskog rata. Bio je na svim bojištima na čelu više postrojbi i iz njih je izlazio kao zapovjednik pobjedničke vojske. U Haagu je svjedočio i sudjelovao u obranama Darija Kordića, Ante Furundžije, Paška Ljubičića, Ante Gotovine, na kraju i šestorice dužnosnika Herceg Bosne kojima će se presuda pred Haaškim sudom izreći sutra, piše Večernji list BiH i donosi intervju s generalom Jelićem.
Kakvu presudu očekujete za šestoricu dužnosnika Herceg Bosne?
Kao hrvatski branitelj, svjedok toga vremena, očekujem, ako ima pravde, Boga ima, da će šestorica hrvatskih uznika u Haagu biti oslobođena. U potpunosti se slažem s izdvojenim mišljenjem predsjedajućeg prvostupanjskog vijeća Antonettija koji je utvrdio da nije bilo uopće udruženog zločinačkog pothvata. Ni jednoga dokaza nema da je Herceg Bosna vršila etničko čišćenje muslimanskog naroda u BiH, da je bila država u državi i da se htjela odcijepiti od BiH. Herceg Bosna, kao zajednica općina koja je utemeljena 18. studenoga 1991., ustrojena je po Ustavu tadašnje BiH i tadašnje SFRJ. A općine su se mogle udruživati u zajednicu općina.
Automatski se postavlja pitanje zašto su se te općine udružile?
Već je bjesnio rat u Hrvatskoj, Vukovar je pao. Napadnuti su hrvatski prostori u BiH. Sredinom rujna bombardirano je hrvatsko selo Ravno, a početkom listopada je sravnjeno u zajedničkom napadu na Dubrovnik i zaleđe. Već tada je došlo do likvidacija Hrvata u Ravnu.
Sarajevo tada šuti. Jesu li Hrvati imali drugog izbora?
Ponavljam, uspostava Herceg-Bosne se događa na dan pada Vukovara. Podsjetit ću kako je nakon ubojstava i spaljivanja sela Ravnog, koje je teritorij BiH, tadašnji bošnjački čelnik Alija Izetbegović komentirao ‘Nije to naš rat’. Polovicom studenog u zaseoku Kijev Dol u Ravnu ubijeno je 8 hrvatskih civila. Prije toga 5. svibnja je spaljeno hrvatsko selo Uništa na granici općina Knin i Bosansko Grahovo. Ne treba smetnuti s uma da je tzv. JNA mobilizirala u pričuvni sastav mnoge građane BiH. Zato je jedini logičan odgovor bilo samoorganiziranje Hrvata.
Javnosti ja malo poznato kako postoji tzv. veliki udruženi zločinački pothvat (UZP) u kojega su po navodima Haaškog tužiteljstva uz šestorku povezani i predsjednik Franjo Tuđman, ministar Gojko Šušak, general Janko Bobetko, ali i nekoliko malih unutar Herceg-Bosne. Postoje špekulacije da će otpasti veliki UZP, a da bi mogli ostati mali. Jesu li oni postojali, vi ste autentični svjedok?
Hrvatska republika Herceg Bosna uspostavljena je 28. kolovoza 1993. nakon Vance Owenovog mirovnog plana koji je predviđao uniju triju republika u BiH, što su prvotno prihvatile sve strane. Herceg Bosna, ni kao zajednica ni kao republika nisu uspostavljene nezakonito. Nije imala cilj odcjepljenje, pripajanje Hrvatskoj ili pak da postane samostalna država. Herceg-Bosna je u svim dokumentima isticala teritorijalni integritet i suverenitet BiH, ali nije prihvaćala unitarnu državu. Hrvati su tražili jednakopravnost.
Haaško tužiteljstvo međutim tvrdi da su transkripti predsjednika Tuđmana tvrdili drukčije od ovoga što sada govorite?
To Tuđmanovi transkripti ne govore. Nijedan ne potvrđuje tu tezu. Ne samo da sam čitao te transkripte, nego sam bio svjedok tog vremena. Bio sam na desetak sastanaka s predsjednikom Tuđmanom. Ne postoji nijedan potpis koji potvrđuje da se planiralo etničko čišćenje.
Je li ikada predsjednik Tuđman na tim sastancima rekao ‘odcijepite do Neretve, Konjica i pripojite Hrvatskoj’… ?
Bio sam svjedok sastanaka nakon Splitskog sporazuma kada su stvorene Hrvatske snage. Po tome sporazumu od 22. srpnja 1995. godine, kojega su potpisali predsjednici Tuđman, Izetbegović, Silajdžić i Zubak, Hrvatske snage su ušle u jugozapadnu Bosnu i spriječile pad Bihaća. Da nije bilo Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, Cazinska krajina bi doživjele daleko veći genocid nego što se dogodio u Srebrenici.
Često se s hrvatske strane može čuti teza za obranu da je RH pomagala bošnjačku stranu?!
Pa postoji na stotine dokumenata o tome. Najprije da hrvatski narod nije 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine nije izašao na referendum i plebiscitarno podržao jedinstvenu i nedjeljivu BiH, najprije BiH nikada ne bi bila međunarodno priznata. Sva vojna i humanitarna pomoć BiH stiže preko RH koja zbrinjava i pola milijuna muslimanskih izbjeglica. Preko 15.000 ranjenih pripadnika Armije BiH se liječi u bolnicama RH. U RH su osnovane prve postrojbe bh. muslimana. Prva je osnovana 30. svibnja 1992. godine na zagrebačkom velesajmu. To je bio Prvi krajišni bataljun…
Gospodine Jeliću, čak i u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata sva pomoć, vojna i civilna ponovno stiže preko teritorija RH i bh. Hrvata. Kako to tumačite?
Točno je to. Cijelo vrijeme rata, čak i hrvatsko-bošnjačkog, pomoć dolazi iz RH. Armija BiH u RH cijelo vrijeme ima pet logističkih centara: Split, Ploče, Rijeka, Zagreb i Slavonski Brod. To je presedan povijesti ratovanja da jedna strana propušta naoružanje drugoj u sukobu, a da zna da će iz toga oružja biti napadnuta. Istodobno nijedan konvoj nije stigao iz Srbije, nijedan bošnjački izbjeglica tamo nije smješten. Često se tumači kako Srbija nikada nije pomagala bošnjačkoj strani. Ja se međutim s time ne slažem. Pouzdano se zna kako je Beograd 1992. ‘slao’ časnike Bošnjake prema Armiji BiH koji su sudjelovali u zločinima u RH, ali nad bh. Hrvatima. U pitanju su časnici KOS-a i drugi koji su preuzeli upravljanje Armijom BiH. Ti su časnici, tvrdim odgovorno, najkrivlji za sukobe Hrvata i Bošnjaka.
Vratimo se UZP-u. Tvrdi se da su bili u pitanju široko rasprostranjeni napadi, sustavni progoni… Što je istina?
Pa istina je da se sve to događalo, ali s druge strane. Armija BiH je već u listopadu 1992. godine započela sukob u Rami, zatim Novom Travniku. Ubijen je načelnik stožera brigade HVO-a Stojak. Počelo je etničko čišćenje najprije u središnjoj Bosni. 26. siječnja 1993. godine pod zapovijedanjem Šerifa Patkovića, sadašnjeg savjetnika ministra branitelja, napadnuta su dva mala hrvatska sela u dolini Lašve – Gusti Grab i Dusina gdje je ubijeno 16 hrvatskih civila. Zarobljen je hrvatski zapovjednik Zvonko Rajič koji je masakriran i doslovno mu je izvađeno srce. Postavljam pitanje je li to UZP. 23. ožujka 1993. godine održan je sastanak bošnjačkog vojnog i političkog vodstva Konjica, Jablanice i Prozora i Hadžića gdje je donesena odluka o etničkom čišćenju doline Neretve. Istoga dana se zauzima selo Vrci gdje je ubijeno nekoliko civila. Slijede Bušak, Orlišta, da bi 16. travnja bila ubijena 22 Hrvata u Trusini, a selo spaljeno i sravnjeno sa zemljom. Od ožujka do lipnja 1993. godine općina Konjic je u cijelosti etnički očišćena.
Zašto je UZP politička kvalifikacija i perspektive Hrvata u BiH (i HRHB) i Republike Hrvatske?
HVO je svojim djelovanjem i spremnošću na kompromis i politički dogovor čitavo vrijeme rata djelovao kao ona snaga koja se zauzimala za suverenosti i opstanak BiH. Samo se na takav način može tumačiti hrvatsko pristajanje na međunarodne prijedloge (i Couteleireov, i Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan. Hrvatska Republika Herceg Bosna potpisnica je Washingtonskog sporazuma (o ustrojstvu Federacije BiH i njezine konfederacije s Republikom Hrvatskom), a temeljem dogovora o Federaciji predstavnik Hrvata BiH (i HRHB) je potpisnik i Daytonskog mirovnog sporazuma. Na koncu Vojska Federacije uspostavljena je od postrojbi ABiH i Hrvatskog vijeća obrane što je regulirano člankom 37. zakona o obrani Federacije BiH (iz 1996.). A kad je u pitanju Republika Hrvatska optužnica o navodnom Udruženom zločinačkom pothvatu je besmislena. Republika Hrvatska je tijekom rata zbrinula stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica. Postrojbe su im se obučavale i naoružavale u Republici Hrvatskoj. Vojnom operacijom Oluja bošnjačka enklava sjeverozapadne Bosne (Bihać) spašena je od sudbine Srebrenice. Optužiti hrvatsku za agresiju i Udruženi zločinački pothvat može netko tko je krajnje zloban i ciničan i tko bi i danas na račun Hrvata u BiH htio ostvarivati svoje ratne ciljeve.
Kako komentirate činjenicu da osim armijskog generala Rasima Delića, Hadžihasanovića i Kubure praktično nitko nije odgovarao za zločine nad Hrvatima?
To je dokaz da je Haaški tribunal čista politička institucija jer je potvrdio da ne vrednuje jednako sve žrtve.
Križančevo selo, Buhine Kuće, Maljine, Dusina, Grabovica, Uzdol, Doljani … stotine ubijenih i masakriranih hrvatskih civila i zarobljenika. Nikome na dušu pojedinačno, kamoli zapovjedne odgovornosti. Za zločin u Ahmićima istodobno brojne osude. Kako to?
Zločin u središnjoj Bosni je organiziran i isplaniran. A radi se o zločinima protiv čovječnosti. Mudžahedine se ne smije ni spomenuti. Najprije je etnički sastav u središnjoj Bosni promijenjen. Veliki broj bošnjačkih prognanika smješta se na ovo područje. Tada Armija BiH predvođena časnicima KOS-a započinje etničko čišćenje hrvatskih područja u središnjoj Bosni. U Travniku je 8. lipnja ubijeno 68 hrvatskih civila i 24 zarobljena vojnika HVO-a. Hrvatska sela i zaseoci su toga dana zbrisani s lica zemlje. U Maljinama, Bikošima ubijena su 34 Hrvata, u selu Čuklama 18 civila. Većinu tih ljudi ubili su mudžahedini ritualnim odsijecanjima glava. Uslijedili su Brajkovići, Grahovčići, Krpeljići. UNPROFOR je iz Krpeljića 9. lipnja izvukao 7 izmasakriranih civila. Na trokutu općina Zenica-Travnik-Vitez su 8. lipnja uništena sva hrvatska sela. U selu Sušnju je strijeljano 16 hrvatskih civila. U Kaknju su 13. lipnja pale sve crte obrane. Toga dana je ubijeno preko 60 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika. A u selu Jurići i Bradarići likvidirano je 15 hrvatskih civila. Izdvojeni su iz skupine i strijeljani. Tada je majka Anica Jurić ostala bez tri sina, nevjeste i supruga. Sličnu sudbinu doživjela je i Serafina Lauš kojoj su likvidirana dva sina, a još jedan sin i muž su kasnije su poginuli.
Slučajevi koje navodite vrlo zorno demantiraju tvrdnje kako je vodstvo HercegBosne i Hrvata doslovno progonilo sunarodnjake u Kaknju, Varešu, Travniku … kako se navodi u optužnici Prliću i ostalima?!
Ovo govori o klasičnoj zamjeni teza. Ja nemam nikakve dvojbe da su se bošnjačke vlasti udružile u zločinački pothvat, da su vršili etničko čišćenje i napadali civilne ciljeve. Nakon zauzimanja općine Kakanj, a samo je 13. lipnja ubijeno preko 50 civila i zarobljenika, uslijedilo je masovni egzodus prema Varešu. U toj općini primili su preko 15.000 Hrvata iz Kaknja. Sva javnost zna za zločin u Stupnom dolu i nitko ga ne niječe. Ali, ne zna se kako je tome zločinu 23. listopada 1993. godine prethodio napad muslimanskih snaga pet dana ranije na hrvatsko selo Kopljar. To je malo hrvatsko selo kojega su napali 1. i 3. Korpus Armije BiH, a omjer je vojnika bio 30 prema 1. Tada zauzimaju i uništavaju ovo selo i ubijaju 5 Hrvata. Nakon toga 2. studenog zauzimaju područje Planinice, Peruna i Karasova. Tada ubijaju 26 zarobljenih Hrvata koji su masakrirali, a obdukcijom je utvrđeno da su im rezani dijelovi tijela. Ni za jedan od ovih zločina u općinama Travnik, Zenica, Vareš, Kakanj gdje je u šest dana ubijeno preko 300 Hrvata nitko nikada nije odgovarao.
Sutra završava proces šestorki. Neki koji gledaju dalje tvrde kako je to tek prvo poluvrijeme. I vaša optužnica je doslovno copy/paste ove Haaške podvale?!
Sve optužnice koje su koncipirane za tzv. UZP-u imaju za cilj da kolektivno optužuju politički i vojni vrh Hrvata u BiH, tadašnjeg HDZ-a BiH, vojnog vodstva, a na kraju i cijelog naroda. U tim optužnicama stoji da su optuženi svi znani i neznani. Dakle, to mogu biti svi oni koji su bili pripadnici HVO-a, civilnih struktura. Imamo čak slučajeve ‘običnih’ pripadnika HVO-a u Ljubuškom gdje im se u optužnici navodi navodni UZP.
Kako komentirate činjenicu da hrvatska politika nije ozbiljnije reagirala na ovakve monstruozne navode?
Radi se o ozbiljnim stvarima koje mogu imati dalekosežne posljedice za opstanak Hrvata u BiH. Ovdje se ne radi o imenu i prezimenu, nego o političkim kvalifikacijama gdje se vojni i politički vrh, a onda i narod, optužuje za udruživanje u zločinačku organizaciju, a RH za agresora. Neshvatljivo da se politika Hrvata u BiH institucionalno ne odupire ovim navodima i pravnoj agresiji na hrvatski narod, HVO i Herceg-Bosnu. Ako su se hrvatski branitelji mogli suprotstaviti agresiji, onda se naši političari i intelektualci moraju suprotstaviti ovome nasilju.
Što vas posebno smeta u tome odnosu prema braniteljima, HVO-u i Herceg Bosni?
U Bosni i Hercegovini postoje dva kaznena zakona; kazneni zakon iz Bivše SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme rata i kazneni zakon koji je donijet 2003.godine. Prema odredbama kaznenog prava u ovakvoj situaciji kada postoje dva zakona sudi se prema kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela ili po onom zakonu koji je povoljniji za osumnjičenika. Razlika između ova dva zakona je to što u kaznenom zakonu iz bivše SFRJ nema: selektivne zapovjedne odgovornosti, navodnog udruženog zločinačkog pothvata te zločina protiv čovječnosti, a i kazne su blaže za ista djela u odnosu na kazneni zakon BiH iz 2003.godine. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine optužuje osobe osumnjičene za ista ili slična kaznena djela primjenom različitih pravnih kvalifikacija. Pa tako da niti jedan pripadnik A R BiH nije optužen niti presuđen za kaznena djela zločina protiv čovječnosti pa analogno tome istima se sudi prema kaznenom zakonu SFRJ samo rijetki prema kaznenom zakonu BiH, dok se pripadnicima HVO od vojnika do zapovjednika optužuje i presuđuje prema pravnoj kvalifikaciju kaznenog djela zločina protiv čovječnosti. U presudi ovakve pravne kvalifikacije kazne su drakonske. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine se oglušilo o presudu suda za ljudska prava iz Strasbourga po tužbi Damjanović i dr. u kojoj je naložio Sudu i Tužiteljstvu da se pridržavaju međunarodnih konvencija o ljudskim pravima jednakosti pred zakonom, da se svima sudi prema istom kaznenom zakonu . Ustavni Sud Bih je neke presude uskladio s kaznenim zakonom SFRJ za presude za kaznena djela koja imaju temelju u kaznenom zakonu SFRJ, a za kaznena djela koja nemaju u tom zakonu ne mogu biti usklađena kada u istom ne postoje. Tako da hrvatski branitelji presuđeni prema kaznenom zakunu BiH s pravnom kvalifikacijom zločina protiv čovječnosti ne mogu biti usklađeni sa zakonom iz SFRJ jer isti tamo ne postoji.
Niste mi odgovorili o odnosu hrvatskih političara i politika?!
Zabrinjava da legitimni i legalni predstavnici Hrvatskog naroda U BiH nikada nisu pokrenuli inicijativu za parlamentarnu raspravu u državnom parlamentu na temu retroaktivne primjene kaznenog zakona i različite pravne kvalifikacije za ista ili slična kaznena djela. Nema institucionalne pomoći braniteljima i njihovim obiteljima koji su suočeni s progonom i političkim optužbama, sve se rješava od općine do općine, uglavnom ti branitelji i njihove obitelji prepušteni su sami sebi. Zabrinjava i činjenica da su hrvatski zastupnicu u parlamentarnoj Skupštini BiH dana 19.07.2017. godine dali pozitivno mišljenje na izvješće o radu državnog tužiteljstva za 2016., a neki su bili suzdržani, dok jedino Mario Karamatić zastupnik HSS-a BiH bio protiv ovog izvješća. Smatram da je i suzdržan glas, glas za izvješće, jer taj zastupnik nema svoj stav o tome što je isto kao da je suglasan s izvješćem. Izvješće je podržano od strane dijela hrvatskih zastupnika iako je tužiteljstvo BiH u 2016.godine podiglo najviše političkih optužnica protiv hrvatskih branitelja (10 hrvatskih branitelja iz Posavine). Nedopustivo je da su na sjednici Vlade HNŽ je primijer i naši ministri, dana 30.lipnja odobrili 20.000,00 KM za Udrugu koju vodi Safet Oručević , „Centar za mir i multietničku suradnju“koja svojim aktivnostima sudjeluje u kreiranju optužnica za ratne zločine protiv Hrvatskih branitelja u BiH.
Kako su se vlade u RH odnosile prema Hrvatskim uznicima u Haagu?
Nijedna Vlada Republike Hrvatske do sada, osim Vlada na čelu Oreškovićem i g. Plenkovića nije učinila ništa. Čak su pojedinci iz vlade Ivice Račana sudjelovala u montiranju monstruoznih optužnica protiv političkih i vojnih čelnika HR HB. Ondašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić svjedočio je u korist Haškog tužiteljstva i istom predao dokumenta s oznakom „Državna Tajna“ i time izravno optužio državu na čijem je čelu za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ugrozio njezinu nacionalnu sigurnost i narušio međunarodni ugled. Ova aktualna Vlada RH je prepoznala važnost pravičnost procesa koji se vodi u Hagu protiv političkih i vojnih čelnika HR HB. Dva puta je podnijela zahtjev Haškom Sudu da se uključi a rad Suda kao“ prijatelj suda“.
Neki tumače kako su se, prije svega visoki časnici HVO-a, sklonili u Hrvatsku nakon podizanja optužnice kako bi izbjegli procesuiranje. Je li to točno?
Mi nismo pobjegli od suđenja. Mi smo prije svega došli u RH jer želimo da nam se sudi prema zakonu koji je vrijedio u to vrijeme. Znamo da ćemo imati pravično i pošteno suđenje ako uopće do njega dođe. BiH i RH imaju potpisan sporazum. Tražimo da se ti predmeti prebace u RH jer je isti zakon vrijedio u obje zemlje u to vrijeme. Ne možemo međutim prihvatiti zakon u BiH gdje nam se podižu optužnice po kvalifikacijama.
Što se sada događa s vašom optužnicom, odnosno predmetom. Bila je podignuta u Sarajevu, prebačena u Zagreb, pa ponovno vraćena natrag…?!
Čim je podignuta optužnica u BiH, zatražio sam da se predmet odmah prebaci u RH i da hrvatska državna tijela prosude ima li elemenata za moj progon. Ako to postoji, spreman sam odgovarati. Početkom godine iz BiH je na moje osobi zahtjev i traženje ministarstva pravosuđa RH iz BiH su dostavljene preslike dokumenata. RH je vratila te preslike i ponovno je zatraženo od institucija da se prebaci izvorni spis sa Suda. Očekujem da taj predmet, na temelju sporazuma dviju država, stigne u RH nakon čega bi se provela istraga i na temelju dokaza donijela odluku ima li elemenata za potvrdu te optužnice i eventualno procesuiranje.
Nedavno je pred Sudom BiH izrečena presuda za Dretelj i Musalu u Konjicu – neovisno pripadniku HVO-a i Armije BiH. Pripadnik HVO-a dobio je 14 godina, a Armije BiH 9. Musala je nazvana sabirnim centrom, a Dretelj logorom. Kako to komentirate?
To je samo potvrda postojanja velikobošnjačke politike koja negira postojanje logora za njihovoj strani. Bošnjaci su imali 331 logor kroz koji je prošlo 14.444 Hrvata. Ovo je još jedan dokaz krivotvorenja povijesti. Za jedno te isto djelo se tumači na dva načina, kao što se sudi na različite načine. Nezamislivo je da u 21. stoljeću postoje dva različita zakona i različita tumačenja jednih te istih stvari. Dokaz je i to da nad hrvatskim braniteljima provodi apartheid u BiH. Ovdje međutim nisu neravnopravni samo hrvatski branitelji nego i hrvatske žrtve koje ne mogu dobiti istu pravnu zadovoljštinu. Za 90 posto zločina nad Hrvatima u BiH još nitko nije odgovarao. Cijela hrvatska javnost zna za Ahmiće, a za desetine sličnih zločina malo tko zna, a nitko ne odgovara.
Završili ste seriju tribina u RH na kojima ste govorili o progonu branitelja, no istodobno dio vlasti ih je bojkotirao. Kako to komentirate?
Na tribinama koje smo pokrenuli početkom godine htjeli smo ukazati na stradanje i progon hrvatskih branitelja te posljedicama mogućih presuda u BiH, ali i na samu nacionalnu sigurnost RH. Svjedočili smo o zločinima nad Hrvatima u BiH, govorili o pomoći koju je RH uputila Bošnjacima. Tribine su organizirano u suradnji s Memorijalnim dokumentacijskim centrom Domovinskog rata koji je procijenio da su te tribine od nacionalnog značaja za RH. Ukupno su održane 22 tribine i sve su bile izvrsno posjećene od branitelja, ministara, akademika, biskupa. Ovu prigodu bih iskoristio da se zahvalim Vladi RH na potpori koju smo imali. Ministarstvu branitelja, Zajednici branitelja Gojko Šušak, udrugama proisteklim iz Domovinskog rata i Katoličkoj crkvi. Sve te institucije sudjelovale su u organiziranju tribina. Neshvatljivo mi je međutim da je dio hrvatskih političkih predstavnika u BiH pozivao na bojkot i vršio pritisak na braniteljske udruge da ne idu na te tribine. Nejasno je zašto im smeta da govorimo istinu o Domovinskom ratu, stradanjima, postojanju dvaju zakona i da o tome upozoravamo javnost u RH. Mi moramo govoriti istinu i ne smijemo dopustiti da pravedan i osloboditeljski rat bude agresorski i zločinački. Naši naraštaji ne smiju nositi tu stigmu jer je istina posve drukčija. Nijedna pobjednička vojska nije toliko stigmatizirana kao što je HVO.
Jeste li zauvijek otišli iz BiH, odnosno iz Širokog Brijega?
Ja uopće nisam otišao iz BiH, iz Širokog Brijega, niti ih mislim napuštati. Moja obitelj, supruga i četvero djece žive u Širokom Brijegu. Moja dva sina idu u školu u Široki Brijeg, dvije kćerke studiraju u Mostaru. Uvjeren sam kada se okonča ovaj pravni postupak pred pravosuđem RH da ću se vratiti u svoj Široki Brijeg, svoju Hercegovinu i da ću tamo živjeti do kraja života. Ne postoji nitko tko me može pomaknuti i istjerati iz rodne grude. A za to smo se borili i ništa drugo – da budemo svoji na svome. Zato nikome ne kažem zbogom nego samo doviđenja.
Izvor: narod.hr/Večernji list
