Masovno iseljavanje iz Hrvatske već se naziva problemom nacionalne sigurnosti, ali i dalje izostaju ili su neznatne konkretne mjere koje bi ljudima omogućile pristojan život u domovini. Odlasci su svakodnevni, a sve češće iseljavaju cijele mlade obitelji. Jedna od takvih je i obitelj Marija B. iz jednog gradića u dalmatinskom zaleđu čija se supruga početkom kolovoza odselila i zaposlila u bolnici u jednom od gradova Baden-Wuttenberga. On je ostao sam s djecom i ostat će u Hrvatskoj do kraja školske godine nakon čega i ostatak obitelji odlazi u Njemačku.
Mario B. rođen je i odrastao u Hrvatskoj, kao mladić je već živio u Njemačkoj u kojoj je igrao nogomet, sportaš je, bio je i hrvatski branitelj, a zaposlen je u državnoj službi. Supruga Jasna medicinske je struke i nakon što je završila specijalizaciju, u Hrvatskoj nije mogla pronaći posao. Odlučili su otići jer su im sve računice pokazale da nemaju zdravog načina da svojim radom omoguće krov nad glavom i pristojan život sebi i djeci.
“Supruga je akademska građanka medicinske struke, ulagala je u sebe dugi niz godina, specijalizirala se i očekivala je da neće biti problema da pronađe posao u svom mjestu ili Splitu. Bili smo klasa optimist sve dok nismo shvatili da nema za nju ovdje mjesta. Jedne subote smo sjeli, uzeli papir, olovku i kalkulator i izračunali prednosti života u Hrvatskoj, na rodnoj grudi, i inozemstvu. Računica je jasno pokazala da ovdje ne možemo ostvariti što želimo, a to je pristojan građanski život u vlastitom domu. Podstanari smo, a zbog previsokih kamata na kredite, sve i da smo oboje zaposleni, ne možemo sebi priuštiti stambeni kredit. Za stan od 60 četvornih metara trebali bismo ući u kredit na 25 do 30 godina, s nenormalno visokim kamatama i ratama”, objašnjava nam Mario B. razloge zbog kojih se odlazak iz Hrvatske supruzi i njemu, u ovom trenutku, čini jedinim razumnim izborom.
“Dosta nam je ‘naših i vaših’, želimo živjeti i raditi kao ljudi”
Kad je supruga obavila specijalizaciju, postala je slobodna igračica na tržištu. Kako je najbliži klinički bolnički centar u Splitu, tamo se javljala na natječaje za posao, ali od 23 natječaja na koja se javila odgovor je dobila samo na dva – i to negativan. Shvatili su da nam treba “rođačko-politička” veza kako bi se ona zaposlila, ali su odlučili da oni neće ići tim putem, nego otići tamo gdje će netko prepoznati koliko vrijede. Budući da je Mario već živio u Njemačkoj i sviđaju mu se tamošnja kultura življenja i uređeno društvo, ta je zemlja bila logičan izbor.
“Već sam živio u Njemačkoj i dobro sam upoznat s načinom i kulturom života tamo, pa smo odlučili na internetu potražiti koje su mogućnosti za odlazak u Njemačku.” Pronašli su agencije koje pomažu ljudima da isele u Njemačku, ali i svjedočanstva ljudi koji su već otišli i zaključili da je i zbog njih i zbog djece najbolje rješenje da sreću potraže izvan Hrvatske. “Ovdje nas ne veže ništa osim emocija, ljubavi prema rodnoj grudi na kojoj ne možeš egzistirati. Živimo na kredit, kupujemo hranu na kreditne kartice i rate, živimo od minusa na bankovnom računu i željeli smo to prekinuti.” Mariju i njegovoj supruzi je bilo dosta tog dužničkog ropstva. “Iz godine u godinu jedno te isto, ‘isplivaš’ dva mjeseca i onda treći opet potoneš, pa je nemoguće izići iz tog začaranog kruga. Znamo mi da i u Njemačkoj ljudi podižu kredite za svoje životne potrebe, ali kamatne stope su daleko niže i plaće daleko više od ovih u Hrvatskoj”, priča nam Mario.
Pitamo ga je li mu teško pada što je ostao sam s djecom.
“Supruga je u Njemačku odselila 1. kolovoza. Zahvaljujući novim tehnologijama svaki dan razgovaramo.” Nije lako biti ‘bijeli udovac’, kaže, ali se sveukupno gledajući dobro snalazi u toj ulozi: “Još kao tinejdžer sam se odvojio od kuće i naučio brinuti o sebi pa mi nije problem brinuti o našoj djeci jer to ionako činim i kad je ona. Mi smo mala obitelj koja samo traži elementarno u životu – posao i krov nad glavom.” A to im, zaključili su Mario i njegova supruga, Hrvatska ne može pružiti, barem ne u ovom trenutku: “Želimo se vratiti jednoga dana i djecu ćemo odgajati da ne zaborave na svoje korijene.”
U Hrvatskoj se ne cijene ni čovjek ni rad
Smeta mu što se u Hrvatskoj ne cijene ni ljudi ni rad, što se ne prepoznaju kvalitetni ljudi koji mogu i žele dati sebe zajednici.
“Kod nas je čovjek postao nevažan, nitko ne gleda jesi li dobar, karakteran i znaš li raditi nego kakvu partijsku knjižicu imaš. Svake četiri godine samo se vade nove knjižice. Ovdje stalno moraš biti ‘nečiji’. Zar moram biti nečiji da bih pronašao posao i živio kao čovjek?! Ovdje se sve dijeli i gleda kroz podjelu “naši i vaši”, ne gleda se kvaliteta, a meni je toga dosta. Svejedno mi je da li je netko Kinez ili Hrvat, zanima me kakav je čovjek, a kad je posao u pitanju, zna li i hoće li raditi ili ne zna i neće raditi.” Rad u Hrvatskoj se, naglašava, uopće ne cijeni: “25 godina se vrtimo u istom krugu, nitko ni za što ne odgovara, većini je jedini cilj sjesti na proračun i što ušićariš dobro ušićariš.”
Agencije useljenicima uzimaju 40 posto primanja
Kad su odlučili da će sreću potražiti u Njemačkoj, prvo su se obratili agencijama koje posreduju pri zapošljavanju u toj zemlji, ali, tvrdi Mario, one uzimaju od 30 do 40 posto primanja puna 24 mjeseca onome tko se preko njih zaposli i to im je bilo neprihvatljivo.
“Imali smo sreću da su nam pomogli prijatelji koji žive u Njemačkoj pa je supruga naprosto otišla gore tražiti posao. Naši prijatelji su je primili u svoj dom, pomogli joj oko birokracije, a ona sad gore uči jezik i radi.” Marijova supruga je posao pronašla odmah. “Čim je prijavila boravište, automatski je ušla na tržište rada. Otišla je na razgovor u kliniku koja je tražila njezin profil stručnjaka, istoga dana imala je sat vremena probnog rada i odmah je primljena na posao”, priča nam Marko i ukazuje na jedan važan detalj: “Dok ne položi odgovarajući ispit iz jezika, prima 40 posto od plaće.” Ali suprug je unatoč tome oduševljen “paketom”: “Budući da ima slobodne dane u tjednu, osim što uči jezik, ide i radi dodatne mini-poslove kojima popunjava zaradu, a koje Njemačka ni ne oporezuje. Podnijela je i zahtjev za dječji doplatak i počet će ga dobivati. Gore po djetetu daju 200 eura, a u Hrvatskoj po 200 kuna.”
“Hvala što ste doselili kod nas i što tu plaćate porez”
Samo sedam dana nakon što je supruga Jasna doselila u svoj novi njemački dom, stigao joj je poziv od načelnika općine na nedjeljno druženje, na kojemu su novim useljenicima prezentirali na koji se način mogu uključiti u zajednicu i kako i gdje mogu volontirati. Zbog medicinske profesije nju su pozvali da se priključi tamošnjoj inačici gorske službe spašavanja. Pored svega, zahvalili su joj se što je doselila baš u njihovo mjesto i što će tu plaćati porez. Raspitivali su se i o obitelji i kad im je rekla da svi dolaze, rekli su da jedva čekaju da i Marija uključe u svoje sportske programe.
“Takvo što je u Hrvatskoj nezamislivo. Ovdje i kad hoćeš nešto pomoći zajednici, ne možeš. U Hrvatskoj za malog čovjeka nema kruha, sve se svodi na politička uhljebljenja. Supruga odlazi i na mise, susreće tamo cijele obitelji koje su odselile iz Hrvatske i to čak i iz nekad bogatih područja i velikih gradova, a ne samo iz osiromašene Slavonije ili Dalmatinske zagore.” Zvuči ogorčeno, ali tvrdi da nije. “Odlazak je naš izbor. Svaki korak smo dobro promislili, optimisti smo i nije nas strah početi novi život iako smo oboje prešli 40-tu. Mnogi naši prijatelji zbog straha ne odlaze, misle da su s 35-40 godina prestari za taj iskorak, a meni je žao što nemaju više samopouzdanja”, zaključuje Mario koji jedva čeka da mu obitelj ponovno bude na okupu i da započnu novi život u novom okruženju.
Izvor: Deutsche Welle / Autor: Helena Puljiz
