Prije točno 20 godina, 6. travnja 1992., tadašnja Europska zajednica priznala je Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu, a Njemačka je bila jedna od zemalja koje su se posebno zalagale za međunarodno priznanje BiH. Naravno da su se odmah pojavile teorije zavjere i iskopan je datum 6. travnja 1941., kada je Hitlerova naci vojska teškim zračnim napadima počela osvajanje Balkana. I tada i sada, navodno, Nijemci su zapečatili sudbinu Jugoslavije.
Posebno Srbija je kasnije, a neki nacionalisti poput Radovana Karadžića to čine dandanas, njemačko inzistiranje na međunarodnom priznanju, najprije Slovenije i Hrvatske, a zatim i Bosne i Hercegovine, pokušavala prikazati kao glavni razlog za krvoproliće na Balkanu, posebice u Bosni i Hercegovni, gdje je izbio najteži rat u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Radi se naravno o mitskoj teoriji koja želi skrenuti pažnju s činjenice da su mnogi unutarnji faktori odgovorni za raspad bivše Jugoslavije, u kojoj su narodi poput Hrvata ili Slovenaca bili zapostavljeni, u kojoj je vladao zakon partije, srpska prevlast u svim sferama društva, u kojoj su se provodile represivne mjere nad neistomišljenicima, da ne nabrajamo dalje sve negativnosti Titove autokracije i ne počinjemo spominjati velikosrpske planove.
Međutim, kakva je situacija u BiH danas, 20 godina nakon priznanja i 17 godina nakon kraja rata? Nikakva, reklo bi se jednom riječju. Nezaposlenost, korupcija, dvije države u jednoj, tri predsjednika, tri vojske…Za takvu situaciju krivi su političari u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Međutim, veliki dio krivice snosi i međunarodna zajednica, konkretno kroz Daytonski sporazum. Premda je Daytonom zaustavljen rat u BiH, stvorene su dvije države, Republika Srpska i Federacija BiH. Federacija je podijeljena na deset kantona u kojima uglavnom dominira bošnjačka strana, dok su Hrvati marginalizirani. Gotovo 140 ministara trenutno treba biti plaćeno iz proračuna BiH, zemlje s tek 4,5 milijuna stanovnika. Političke reforme moraju biti odobrene od sva tri naroda, što se u praksi gotovo i ne može dogoditi. A što tek reći o Visokom povjereniku međunarodne zajednice, deplasiranoj instituciji koja više koči nego pospješuje demokratski razvoj BiH.
Značajnih političkih uspjeha Bosna i Hercegovina nema. Nakon izbora u listopadu 2010. čak petnaest mjeseci je trebalo da se formira novo vodstvo. Sadašnji premijer Vjekoslav Bevanda želi BiH usmjeriti prema Europskoj uniji. Pravi je to i jedini put za napredak. Međutim, u prvom koraku za to je potrebno provođenje presude Europskog suda za ljudska prava. O adekvatnom rješenju beha-političari, dakako, još nisu postigli suglasnost. BiH za sada ostaje jedina država zapadnog Balkana koja se još nije kandidirala za članstvo u EU. Ostane li se pri sadašnjem modelu ustroja države, teško je očekivati bilo kakav napredak. Dayton je davno iza nas, međunarodna zajednica se hitno mora okrenuti Bosni i Hercegovini i pronaći adekvatno rješenje za razvoj tamošnjeg demokratskog političkog sustava. U suprotnome, sitne i nevidljive, ali još uvijek prisutne nacionalne strasti u BiH mogle bi isplivati na površinu prije nego što to mnogi misle.
Edi Zelić
