Za Crodnevnik piše Vesna Škare-Ožbolt
Danski list Berlingske objavio je 13. lipnja pismo haškog suca Frederica Harhoffa u kojem on iznosi sumnje da je predsjednik haškog suda Theodor Meron pod utjecajem američke i izraelske vlade, te da je vršio pritisak na suce kako bi donijeli oslobađajuću presudu u slučajevima Gotovina-Markač, Perišić i Stanišić – Šimatović. Sudac Harhoff pismo je poslao kolegama i prijateljima na 56 adresa i još uvijek nije poznato tko ga je dostavio medijima, navodno bez njegova znanja.
Za svoje navode Harhoff ne daje dokaze nego kaže: „Jesu li američki ili izraelski dužnosnici vršili pritisak na predsjednika suda, vjerojatno nećemo nikad saznati, ili, čini se da je i sudac Orie bio pod pritiskom predsjednika suda, itd. Dov Jacobs, profesor međunarodnog prava i međunarodnog kaznenog prava na renomiranom nizozemskom sveučilištu Leiden, kaže: „Pismo koristi tipičan jezik teorija zavjere za koje je također tipično suptilno prebacivanje tereta dokazivanja na stranu drugoga ili onih koji u zavjere ne vjeruju. Za „urotnike“ je to uvijek win-win situacija, jer dokaze o postojanju zavjere možete iskonstruirati na bezbroj načina.“
Nakon presude u slučaju Gotovina-Markač a osobito nakon oslobađajuće presude u slučajevima Perišić i Stanišić-Šimatović, u međunarodnim pravnim krugovima razvila se zanimljiva debata i mišljenja u svezi s presudama su podijeljena. Međutim, niti jedan od kritičara ovih recentnih presuda nije pokušao defamirati suca Merona i njegovu sudsku politiku, u medijima, koristeći za to „treću stranu“. Kako to da se baš sudac Harhoff odlučio izaći iz okvira opreznog i razumnog pravnika – što sudeći po njegovoj profesionalnoj biografiji on nedvojbeno jest – i poduzeti ovaj, van svake sumnje, isplaniran potez? Zbog čega svoju pritužbu nije prvo uputio predsjedniku suda, a nakon toga, ako bi se ovaj oglušio, osnivaču Suda, tj. Vijeću sigurnosti UN-a. On to nije niti pokušao – jer, da jest, sigurno bi to sada obznanio – upravo zato jer je cilj bio da pismo dođe u medije. Nije poznato da li i tko stoji iza suca Harhoffa da se tako hrabro odlučio na svoje – sad je to već sasvim jasno – profesionalno samoubojstvo. Na to će pitanje možda odgovor pokušati pronaći odvjetnik Luka Mišetić koji je 19. lipnja, na svojem blogu pod naslovom: „Udruženi zločinački poduhvat protiv suca Theodora Merona“ (na engleskom) objavio neka zanimljiva saznanja. (Pročitajte ih ovdje i usput pogledajte i ovaj zanimljivi video s predavanjem Luke Mišetića, op. redakcije crodnevnik.de)
Vrlo brzo se pokazalo da kredibilitet suda, više od same politike, može rušiti jedan sudac svojim politikantskim potezima kojima je samo dao vjetar u leđa svima onima koji nastoje relativizirati haške presude, kako one prethodne tako i buduće.
Tako je obitelj pok. generala Armije BiH Rasima Delića 18. lipnja o.g haškom sudu podnijela zahtjev za revizijom presude (Delić je osuđen 2005. na temelju zapovjedne odgovornosti na 3 godine) uz obrazloženje da se iz pisma suca Harhoffa iščitava njegova sklonost osuđivanju bilo koga tko je obnašao visoku funkciju u ratu te da je stoga njegov sudački integritet dvojben. Naime, sudac Harhoff bio je član sudskog vijeća u predmetu Delić i njegov glas je bio odlučujući za donošenje optužujuće presude. U podnesku haškom sudu odvjetnici obitelji pok. Delića, tvrde kako bi, da je obrana tada znala za ovakve isključive stavove suca Harhoffa, sigurno tražili njegovo izuzeće.
Sudac Harhoff angažiran je i na slučaju dr. Vojislava Šešelja čija se presuda očekuje u listopadu o.g. Kevin Jon Heller, profesor pravnog fakulteta u Melbourneu kaže da je za očekivati da odvjetnici Šešelja zatraže izuzeće suca na temelju činjenice da se iz pisma suca Harhoffa nedvojbeno dade zaključiti da je „sklon osuditi.“
Direktor udruge Veritas, Savo Štrbac, 13. lipnja o.g. podnio je haškom sudu zahtjev za revizijom oslobađajuće presude Gotovina-Markač, na temelju novih dokaza (110 ekshumiranih posmrtnih ostataka do konca svibnja 2013.) Zanimljivo je spomenuti da u zahtjevu za revizijom Savo Štrbac piše: „…obavljene su ekshumacije posmrtnih ostataka Srba koji su stradali u agresiji hrvatskih oružanih snaga u avgustu 1995.“ Vrijeme će pokazati da li je točno da, osim vremenske koincidencije, nema direktne veze između njegovog podneska i pisma suca Harhoffa, kako to tvrdi Savo Štrbac.
Zanimljivo je da Harhoff oslobađanja Gotovine i Markača stavlja u isti kontekst s oslobađanjem srbijanskih vojnih i obavještajnih čelnika i sve tri sudske odluke pripisuje dirigiranoj politici velikih sila. Također, dok on privatno može misliti što želi, s profesionalnog aspekta neprihvatljivo je da u svojem pismu tvrdi kako su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje „za ratne zločine koje je počinila hrvatska vojska koja je protjerala srpsko stanovništvo iz područja tzv. republike srpske Krajine (RSK) 1995. Sudac Harhoff bi trebao znati da je u oslobađajućoj presudi utvrđeno da se nije radilo o „protjerivanju“ (zbog navodnog prekomjernog granatiranja) nego o unaprijed planiranoj evakuaciji po zapovjedi i u organizaciji tadašnjih vlasti tzv. RSK. O tome, kao i o vježbama za evakuaciju provedenim mnogo prije Oluje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata posjeduje brojne dokumente i iz srpskih izvora. Dodat ću još – jer sam u tome osobno sudjelovala – da je hrvatska vlada na „crnom tržištu“ uspjela otkupiti planove vlasti tzv. RSK za evakuaciju stanovništva, i to za ne mali novac. Tijekom oslobodilačke akcije Oluja hrvatska je vojska činila sve da pravci za evakuaciju ostanu slobodni kako bi stradanja civila svela na minimum. Sve je to haškim sucima vrlo dobro poznato.
Ovaj pokušaj defamacije suca Merona mogao bi imati utjecaja (i) na slučaj BH šestorke. Naime, i ne treba posebno naglašavati da bi, osim Srbiji, i jednoj državi članici EU-e itekako odgovaralo da se sudac Meron povuče s položaja prije donošenja drugostupanjske presude BH šestorki. A sudeći prema nedavnim neutemeljenim i zabrinjavajućim izjavama Bakira Izetbegovića o navodnoj agresiji Hrvatske na BH, takav ishod ove sramotne priče odgovarao bi i Bošnjacima. Nakon svih ovih događaja, mišljenja sam da sudac Harhoff ne može nastaviti raditi na haškom sudu a moje mišljenje dijeli i profesor Jacobs koji kaže: „Čini se da sudac Harhoff ne drži previše do presumpcije nevinosti te da ima unaprijed stvoreno mišljenje o tome koga treba proglasiti krivim a koga nevinim. Osim toga, Harhoff je u svojem pismu eksplicite apostrofirao dvojicu svojih kolega (suca Merona i suca Gunaya) tako da doista ne vidim kako je njegov daljnji rad na sudu moguć.
“Usprkos manjkavostima koje je haški sud pokazao u svojem dosadašnjem radu on ipak predstavlja velik civilizacijski iskorak. Pokazalo se da je, nakon Nuenberga, takvo sudovanje još uvijek moguće. Iako nije u cijelosti odgovorio svojem povijesnom zadatku, haški sud je ipak donio kakvu-takvu zadovoljštinu žrtvama i obiteljima i stvorio svijest da niti u ratu zločini nisu dopušteni.
“Međunarodno kazneno pravosuđe još je maloljetno. Odvraćanje od zločina, a što je cilj međunarodnih sudova za ratne zločine, ne može se postići odmah”, kazao je sudac Theodor Meron u intervju u emisiji BBC-ja HardTalk u ožujku o.g. gdje je, iako u visokim godinama, lucidno i koncentrirano odgovarao na standardno direktna i provokativna pitanja voditelja. Također, dodao je, „nije posao suda pomirba, premda joj on svojim odlukama može i treba pridonijeti, ono što ljudi traže je prije svega kaznena odgovornost pojedinca. Pomirba je na kraju ipak posao politike.“
