Akrobatska grupa „Krila Oluje“ pod okriljem Hrvatskog ratnog zrakoplovstva ima zadaću prezentirati vještine, disciplinu, timski rad i visoki stupanj obučenosti pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Oružanih snaga RH u cijelini. U sastavu “Krila Oluje” lete piloti iz sastava 93. Zrakoplovne baze Zemunik. Za razliku od većine svjetskih akro grupa, čiji se piloti isključivo bave uvježbavanjem i nastupima akro grupe, primarna zadaća pilota “Krila Oluje” je obuka budućih pilota HRZ. Jedan od pilota „Krila Oluje“ je satnik Božen Tadić, rođen i odrastao u Winnendenu pored Stuttgarta. Sa satnikom Tadićem razgovarali smo o „Krilima Oluje“, njegovoj svakodnevnici, raznim vježbama i, naravno, tematici povratka iz iseljeništva u Domovinu.
Možete li nam objasniti što su zapravo „Krila Oluje“, kako je nastala ta akrobatska grupa?
„Krila Oluje“ je akrobatska grupa Hrvatskog Ratnog Zrakoplovstva koja svoje akrobacije izvodi na 6 turboprop aviona Pilatus PC-9M i jedna od oko 30 vojnih akrobatskih grupa u svijetu. Zadaća joj je prezentacija vještine, discipline, timski rad i visok stupanj obučenosti pripadnika HRZ-a i Oružanih snaga RH u cjelini, djelujući također kao zrakoplovni ambasadori Hrvatske na međunarodnim aeromitinzima. Kao začetak djelovanja akro grupe smatra se akrobatski nastup u formaciji od četiri aviona prigodom otvaranja Europskog prvenstva u jedrenju 23.07.2004.g. u Zadru. Akro grupa HRZ i PZO „Krila Oluje“ predstavljena je u istom sastavu i pod današnjim nazivom hrvatskoj javnosti 05.08.2005.g. u Kninu povodom obilježavanja 10. obljetnice vojno redarstvene operacije „Oluja“ po kojoj je i dobila ime. Od kraja iste godine grupa leti u sastavu od pet aviona, a prvi let u današnjem sastavu od 6 aviona grupa je izvela 25.03.2009.
Kojim prilikama je moguće vidjeti „Krila Oluje“ na djelu?
Akro grupu „Krila Oluje“ je moguće vidjeti na raznim zrakoplovnim manifestacijama i aeromitinzima diljem Europe i u Hrvatskoj, pa tako i ako se nalazite kraj ograde zrakoplovne baze u Zemuniku za vrijeme gotovo svakodnevnog uvježbavanja elemenata i programa. Na godišnjoj razini se izvode između 10 i 15 nastupa od kojih 3-4 u inozemstvu. Namjera akro grupe je prikazat izuzetno visoku razinu letačke vještine kroz nekoliko atraktivnih i najzahtjevnijih manevara. Nekoliko od njih izvode samo rijetke akrogrupe na svijetu.
Možete li reći ukratko nešto o sebi, svom životopisu, stručnoj kvalifikaciji…?
Rođen sam u Njemačkoj i odrastao u gradiću po imenu Winnenden, u blizini Stuttgarta. Od samih početaka naši roditelji su nas tri brata odgajali u hrvatskom duhu, pa smo tako bili i aktivni u svim događanjima koja su bila vezana za Hrvatsku i Hrvatsku Katoličku misiju u Waiblingenu. Nakon vrtića i osnovne škole pohađao sam opću gimnaziju gdje sam i maturirao 1997. god. Kako je ljubav prema domovini i letenju bila prejaka odlučio sam prihvatit izazov i pokušati postati vojni pilot u Hrvatskoj. Nakon zahtjevnih liječničkih pregleda i prijemnog ispita na Fakultetu Prometnih Znanosti završio sam u sustavu za školovanje vojnih pilota. Uz petogodišnje studiranje položio sam usporedno s tim i svu letačku obuku u Zadru na avionima Utva-75 i Pilatus PC-9M. Po završetku studija pohađao sam školu za nastavnika letenja koja se odvijala u suradnji sa Filozofskim Fakultetom u Zadru. Iza mene je gotovo 10 godina radnog letačkog staža i po časničkom činu sam satnik. Oženio sam djevojku koja dijeli istu strast prema letenju i koja mi je najveća podrška i najjači stup kako u mom poslovnom tako i u privatnom životu. Imamo četvero djece i sretna smo obitelj.
Kako ste osobno došli u kontakt s „Krilima Oluje“?
Kao pripadnik Eskadrile aviona iz koje je nastala akro grupa bio sam od samog početka u kontaktu sa radom i djelom pilota „pionira“ ovoga poziva. A kako svi dijelimo istu svlačionicu i osobno sam poznavao svakoga od njih. Međutim samo kroz stalno dokazivanje, prvenstveno na temelju postignutih rezultata u dosezanju letačke vještine i tehnike pilotiranja kako u akrobacijama tako i u grupnom letenju, te iznimnoj motivaciji za takvu vrstu letenja može se uopće doći u obzir da vas razmotre kao mogućeg budućeg člana akro grupe.
Što Vas je dovelo do, ne baš jednostavne, odluke povratka u Hrvatsku i napuštanja Njemačke i cijelog kruga prijatelja i poznanika uz koje ste odrasli?
Sama odluka nije bila baš teška jer sam slijedio svoj san i išao prema izazovu kojeg sam želio i planirao. Ali naravno da nije bilo jednostavno nakon 20 godina iza sebe ostaviti obitelj i cijeli krug prijatelja i poznanika. Najviše mi je značila, i cijelu situaciju olakšala, beskrajna podrška mojih roditelja i braće i najbližih prijatelja sa kojima sam i dan-danas ostao u kontaktu.
Da li ste se susretali s poteškoćama nakon povratka, kako je izgledalo prvo vrijeme nakon povratka?
Prva dva mjeseca su bila najteža i zahtjevna. Ne samo da sam stigao u metropolu gdje gotovo nikoga nisam poznavao, nego sam bio i očajan glede razine jezične barijere na Fakultetu gdje sam imao podosta problema u praćenju same nastave. S vremenom sam se u dovoljnoj mjeri prilagodio i uspio se i sa tim izazovom zadovoljavajuće nositi.
Kada usporedite svakodnevni život u Njemačkoj i Hrvatskoj, gdje se nalaze razlike?
Teško mi je i nezahvalno povući neke usporedbe i razlike u Njemačkoj i Hrvatskoj. Svoj prvi dio života kojeg sam proveo isključivo u Njemačkoj bio sam u obiteljskom okruženju i većinu vremena u školi. Poslije toga sam završio u Hrvatskoj na Fakultetu i u poslovnom svijetu gdje obveze, odgovornosti i brige nisu ni za usporedbu pa tako ni moje viđenje razlika u svakodnevnom životu.
Kako ste primljeni u Hrvatskoj, da li ste nailazili na predrasude zbog toga što ste došli iz „dijaspore“?
Na nikakve predrasude nisam nailazio zbog toga što sam došao iz „dijaspore“. Naišao sam samo napokon na osjećaj da pripadam ovoj sredini i zemlji što nisam osjećao za vrijeme života u Njemačkoj. Samo sam se najćešče susreo sa pitanjima: „Pa zašto…? Šta ti bi…?“ Znači pitanja na koje je teško odgovoriti kako bi ih svi razumjeli.
Što biste poručili ostalim mladim Hrvatima odraslim u inozemstvu kada je riječ o pitanju povratka?
Poručio bi im neka slijede svoj izazov i svoj san, i da ga je moguće ostvariti i u Hrvatskoj. A uz to živjeti u ovakvoj zemlji kao što je naša i među svojim narodom je od posebnog značaja i zadovoljstva.
Kako izgleda Vaša svakodnevica u „Krilima Oluje“? Koliko i kako vježbate?
Svakodnevica u „Krilima Oluje“ je specifična jer smo svi redom prvenstveno nastavnici letenja i svakodnevno se bavimo obukom budućih pilota kao i vlastitim obukama i usavršavanjem. Uz to i izvršavamo sve zadaće vezane uz Obalnu stražu i pružanju potpore ostalim granama Oružanih snaga RH. Prije i poslije svih glavnih letačkih zadaća akro grupa uvježbava svoj program. U prosjeku vježbamo između 2-3 puta tjedno, ovisno o nadolazećim nastupima, ostalim zadaćama i osobnoj trenaži. U fazi pripreme za novu sezonu i uvježbavanja novog programa letimo gotovo svakodnevno. Na letenje se ne ide bez prethodne detaljne pripreme, niti se na pripremu ide prije odrađene sveobuhvatne analize prethodnog leta. Letenje u akro grupi predstavlja nam ogromni motiv, izazov, odgovornost i veliku čast pa tako i uvježbavanje svih elemenata, od zahtjevnih do najzahtjevnijih.
Što je Vaš osobno najdraži nastup otkad ste član „Krila Oluje“?
Svaki nastup je izuzetan i veliki izazov i teško ih je kategorizirat ili čak jedan izdvojiti. Npr. nastup u Rivoltu 2010. godine na obilježavanju 50. godišnjice talijanske akro grupe „Frecce Tricolori“ bio je potvrda i rezultat za sav trud, odricanje i zalaganje i na kraju ogromna čast što pripadate takvom društvu. Nastup među 11 svjetski poznatih akrogrupa, i kad nas je uživo u dva dana pratilo oko 500.000 ljudi, te nakon silnih priznanja, mogao bih izdvojit kao jedan od najdražih. Međutim nastupi koje odradimo u Hrvatskoj kad se i nakon njih družimo sa našim ljudima su posebni. Zaslužiti pohvale i čestitke na domaćem terenu i na materinjom jeziku pružaju poseban i ponosni osjećaj!
Edi Zelić
Foto: HRZ
