Piše Edi Zelić
Kada govorimo o situaciji u Hrvatskoj, bilo to u gospodarstvu, politici, zdravstvu ili nekom drugom društvenom sektoru, lako se kao krivci identificiraju nesposobni i nestručni političari, korupcija, mito, nepotizam ili, što je najlakše kada nemate argumenata, nečija, tobože, crvena prošlost i povezanost s komunističkim funkcionerima preko dvadesetisedam koljena.
Međutim, tko se usuđuje uhvatiti za vlastiti brk i pitati sebe može li i kako pridonijeti boljitku situacije? Tko ima dovoljno hrabrosti i petlje živjeti i sa samokritikom te uvažavati one koji znaju bolje i kvalitetnije, a možda nisu po vlastitoj liniji?
Takvi su rijetki. Zasigurno nije sve toliko loše i crno ni u hrvatskoj politici i gospodarstvu kako se to često predstavlja. Bez sumnje, postoje vrlo talentirani i inovativni pojedinci koji do izražaja ne mogu doći, baš zbog ovakvih gore opisanih destruktivaca koji boluju od sindroma „hrvatskoga jala“. Da se odmah razumijemo, „hrvatski jal“ nije nikakav isključivo hrvatski fenomen, nego se pojavljuje u svim društvima svijeta. Ipak, čini se, u Hrvatskoj još malčice više.
Napredak kod nas Hrvata, i to na svim razinama, u svim našim udrugama, institucijama, ustanovama itd. najviše ometaju i koče beskičmenjaci koji bi se prodali za Judine škude podmećući i šireći podmuklo i kukavički lažne informacije. Valjda im se na tome diže ego? Ili čak još nešto drugo?
Ali nema zime, premda su do bola iskompleksirani i žarko bi to željeli, ali neće im narasti niti im može biti veći nego što jest. Njihov utjecaj. Dugoročno će ga skinuti i nadmašiti kvaliteta, jer ona na kraju dobiva svaku utakmicu. Tako nam nada umire posljednja da će stručni, vrijedni, nepokvareni i domoljubni pojedinci, po mogućnosti u što većem broju, izvući hrvatska kola na pravi put.