U trećoj utakmici na Svjetskom prvenstvu igrača do 17 godina, hrvatska reprezentacija je izgubila od Uzbekistana 2:1. Jedini gol za Hrvatsku je zabio Alen Halilović koji je prošao dvojicu igrača s desne strane i zatim pogodio desni donji kut uzbekistanskog vratara.
Zatim je, kako smo vidjeli na ekranima Eurosporta (na slici screenshot), uslijedilo slavlje na neobičan način, koje zapravo možda i najbolje dokazuje prave razloge dosadašnje rezultatske katastrofe izabranika Ivana Gudelja. Bahatost, neozbiljnost, nedisciplina…
Medijski do u nebesa uzdignuti igrač se zatrčao prema kameri i stavio prst na usta. Koga to ovaj 17-godišnjak ušutkava? Novinare, suparničke navijače ili neke kritičare?
Dao je gol. Wow, super! I to protiv uvijek neugodnih Uzbekistanaca… A što je činio u dvije utakmice prije i što je odigrao tijekom ostatka susreta s Uzbekistanom?
Što je to Halilović u svojoj dosadašnjoj karijeri uopće pokazao i dokazao na visokoj razini? Čime zavrijeđuje pozive u A-reprezentaciju kada nije u stanju igrati standardno, a kamoli upečatljivo u svom matičnom klubu?
Ali kako to često biva, plavokosi Alen za svoj bahati potez je ubrzo kažnjen. I ne samo on, nego cijela reprezentacija. Uzbekistan je zabio drugi gol, a hrvatski nogometaši su na kraju morali zaplakati.
Tko bi sada trebao zašutjeti, Alene?
Ali u biti, možda nije najveći krivac ovaj 17-godišnji dječak koji je prilično zelen iza ušiju.
Taktički je hrvatska U17 reprezentacija sve tri utakmice na SP odigrala loše, bez prepoznatljive igre i pravog zalaganja za nacionalni dres. Prava je to šteta, kada se zna da su mnogi igrači koji igraju standardno u svojim klubovima i za Hrvatsku ostavljaju srce na terenu, ostali kod kuće. Zašto? Možda bi baš to trebalo pitati izbornika Gudelja. A možda i velikoga gazdu hrvatskoga nogometa, dinamovca Zdravka Mamića, čiji puleni čine veliku većinu mladih reprezentativaca, naravno, kako bi se kasnije što bolje mogli prodati. (ez, foto: screenshot Eurosport)
