„Naređujem da se hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na slobodu”.
To su riječi od koji se dan danas prilikom njihova pisanja i čitanja ježi koža, a možete misliti kako je bilo pratiti uživo drugostupanjsku presudu u haaškoj sudnici prije godinu dana, 16.11.2013.
Imao sam čast biti u Haagu ispred Hrvatskog svjetskog kongresa, zajedno s Danijelom Lučićem i Petrom Ćosićem, mladim i časnim ljudima koji su u dvije godine prije povijesne oslobađajuće presude velikim entuzijazmom i raznim akcijama uspjeli ujediniti hrvatsku dijasporu i Hrvate u domovini za pravu, pravednu i poštenu stvar, a to je bio ustanak protiv ocjenjivanja vojno-redarstvene akcije “Oluja” zločinačkim poduhvatom i kriminaliziranja hrvatskih generala koji su predvodili oslobađanje Hrvatske od srbo-četničkog agresora.
Teško je reći je li globalno aktiviranje Hrvata pridonijelo odluci suca Merona. Zapravo bilo bi to previše smiono tvrditi. Ali uspjeh je bio ogroman sagleda li se kroz emotivno i duhovno povezivanje Hrvata diljem svijeta. Takvo zajedništvo bi nam trebalo češće i puno lakše bi se savladale raznorazne krizne situacije.
Dan uoči presude i dan donošenja oslobađajuće odluke protekli su kao u filmu i bit će opisani do u detalje u posebnoj dokumentaciji koju priprema Hrvatski svjetski kongres. Kada bi se jednom riječju pokušalo obuhvatiti sve što se događalo, onda moj odabir pada na pridjev “veličanstveno”. Tako je uistinu bilo i večer prije kada smo u 18.11 sati u sjećanje na grad heroj Vukovar otpjevali hrvatsku himnu pred sudom i nastavili misnim slavljem u Rotterdamu. Veličanstvena i pozitivna atmosfera osjećala se na svakom koraku, pa i u hotelu preko puta suda gdje su bili smješteni i odvjetnički timovi. Treba li spomenuti da je noć uoči presude bila neprospavana? S prozora hotelske sobe vidjeli smo crveno-bijelo-plave svijeće kako ocrtavaju riječ FREEDOM na ledini pred sudom. Cijelu noć su gorjele. Moralo se nešto pozitivno dogoditi!
Ujutro na dan presude spremamo se, vežemo kravate, nervoza je osjetna, kao da trepti u zraku. Svega je nekoliko koraka od hotela do zgrade suda. Koraci prepuni nesigurnošću, ali i optimizmom. Došli su Hrvati iz Nizozemske, Njemačke, Austrije, Švedske, daju potporu svojim herojima. Pred sudom nas zaustavlja novinar AFP-a, pita kakve su naše prognoze, uzvraćamo mu da imamo spremne boce sa šampanjcem u prtljažniku. I imali smo. A kasnije je taj detalj osvanuo i u francuskom dnevnom tisku.
Na ulazu u sud detaljne pretrage, interes je bio golem, tako da se moglo ući samo s prijavnicom. Nakon prvog pretresa ostavljamo osobne stvari u sefu, a u samoj zgradi suda prije stepenica koje vode u sudnicu, još jedan pretres. Prostorija u kojoj gledatelji mogu pratiti suđenje iza pancirnih stakala, relativno je mala. Svega pet-šest redova po dvadesetak stolica. U prvim redovima obitelji i prijatelji generala, hrvatska veleposlanica u Nizozemskoj, zatim mnoštvo novinara, tu je i fra Ivica Jurišić, dugogodišnji dušobrižnik Gotovine i Markača.
Generali i njihovi odvjetnici ulaze u prostoriju. Gotovina je nasmiješen, baca pogled u gledalište. Markač je ozbiljan, ali djeluje vrlo sigurno i čvrsto. Počinje zasjedanje drugostupanjskog vijeća. Sudac Meron čita dugo obrazloženje. Pravne izraze nije lako pratiti, ali konačno se prelazi na ono najvažnije: „Oluja“ ne može biti okvalificirana zločinačkim pothvatom. To je dobar znak! Pobjeda za sve aktivnosti i nastojanja Hrvatskog svjetskog kongresa da se ukaže upravo na to da je oslobodilačka akcija Hrvatske vojske bila legitimna operacija, čista kao suza. Pozitivno smo iznenađeni. Kad bi barem kazne bile značajno smanjene… I onda slijedi čitanje drugog dijela koji se bavi eventualnom odgovornošću po zapovjednoj liniji. Većina sudaca i tu točku odbacuje. Meron izgovara rečenicu s početka ovog teksta i slijedi erupcija oduševljenja. Svi skačemo na noge, grlimo se, Petar Ćosić mi je najbliži, teku suze radosnice, ne možemo vjerovati što se dogodilo. Slobodni su, konačno slobodni!
Jedva čekamo izaći iz sudnice i proslaviti, otvoriti šampanjac koji je stigao iz Njemačke. Imali smo dobar nos. U ulaznoj dvorani u sudnici kaos je već počeo kada smo se spustili niz stepenice, novinari lete okolo, šalju vijesti, traže izjave, odvjetnici se pojavljuju. Slikanje je strogo zabranjeno u ovom prostoru. Izlazimo vani, već je pjesma započela, slave Hrvati svi kao jedan. Pjenušac se otvara, pridružuju nam se obitelji generala, prijatelji, odvjetnici… Nevjerojatne slike, neopisivi scenarij koji se odigrao kao u filmu, ali je zapravo bio stvarnost.
U popodnevnim satima krećemo put zračne luke u Rotterdamu. Tamo čekamo generale Gotovinu i Markača po koje će doći zrakoplov Vlade Republike Hrvatske. Iz zrakoplova izlaze Dunja Gotovina, Ante Kotromanović i drugi. Generale dovode u crnim blindiranim kombijima koji velikom brzinom jure do terminala. Uspijevamo ih vidjeti tek kako izlaze iz zgrade zračne luke prema zrakoplovu Vlade RH. Telefonski su nam se javili prije povratka u Domovinu, što je bila možda i najveća čast. Detaljnije o tome pročitajte u skorašnjoj dokumentaciji o akcijama Hrvatskog svjetskog kongresa u sklopu projekta „ICTY Injustice“.
Danas se prisjetimo dana kada su oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač i kada je s obrambenog Domovinskog rata skinuta ljaga zločina. Datum je to za pamćenje i povijest.
Edi Zelić
foto: mediazzz agentur
